110 STUDIJA I OGLEDI Ivan BOŠKOVIĆ splitski ekskrementalni pomazanik“, Bandić „div hrvatske politike“ i „izjalovljeni aksiom Plenkovićeve političke ideologije“, Plenković „osvjedočeni eurohrvat“ i „najoholiji bruseljski potrčko“, Andrija Mikulić „junačina čija se muževnost neočekivano skrušila“, Pupovac „bez dvojbe najveći zakupnik kolektivnih ljudskih prava u Hrvatskoj“, dr. Prgomet „čovjek koji se proslavio obećanjem A. Kotromanoviću da će mu drugi put kupiti zavjese“, a istakao se i„hrabrom saborskom obranom komunističkog antifašizma od revizionističkih nasrtaja Z. Hasanbegovića“, Milanović čovjek„hajdučke bezobraštine“, Luković, Prka, Mudrinić, Čović, Štrok, Rajić, Dragičević su „klijenti politike“ itd. U njegovoj galeriji mnogi su našli mjesto primjereno zaslugama, tek rijetki časno i postojano! * * * Podsjećanju na Tolićev vrijedan i nepravedno prešućen opus, ove škrte impresije nipošto nisu niti mogu biti primjeren odgovor. Svojim prigodnim karakterom one nemaju namjeru biti obrana autora od onih kojima njegovo pisanje i djelovanje nije odgovaralo i bilo po volji. Kao čovjek visokih moralnih načela, kojemu je stalo do krjeposti, Tolić nije pristajao na kompromis kako bi se dodvorio gospodarima hrvatske stvarnosti, bez obzira na položaj, funkciju, stranačke odore. Uspravan i ustrajan u svojim načelima, nije se skrivao iza politike, autoriteta, institucija. Teme o kojima piše i imena koja proziva Tolić uvijek naziva pravim imenom i spreman je platiti cijenu kako bi o/branio pravo na svoje mišljenje, ljudsko dostojanstvo, moralni i nacionalni integritet. U šutnji i prijeziru moćnika vidio je znakove njihovih slabosti, ali i potvrdu ispravnosti svojih istupa u kojima izrečene istine bivaju veće što vrijeme više odmiče! U razumijevanju novije hrvatske povijesti u kontekstu europskih globalizacijskih konfiguracija, neke su njegove dijagnoze uistinu nezaobilazive! A u hrvatskoj publicistici i književnosti, primjeri su vrsnoga političkog štiva i spisateljskog umijeća dubokog, povijesnog traga. I za kraj, Tolića sam upoznao u sobi Tomislava Ladana u vrijeme rada na Osmojezičnom rječniku. Premda sam o njemu ponešto znao, sud o njemu gradio sam isključivo čitajući njegove članke i kolumne, istina ne dijeleći uvijek i intonacije pojedinih u njima izrečenih razmišljanja. No kako je s vremenom„Hrvatska bila sve manje hrvatska i sve manje demokratska“, a društveni se život odvijao posve drukčije od onoga kakvim su ga zamišljali mnogi hrvatski ljudi, sve sam više u njegovim uvidima nalazio i odgovore na svoja pitanja i dvojbe. Danas, kada iznova pročitavam stranice Tolićeve ostavštine, uvjeren sam da sam ga trebao više i ozbiljnije čitati. A tko danas više čita, rekao bi, pokajnički, pokajnik u meni!?
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=