109 Ivan BOŠKOVIĆ STUDIJA I OGLEDI da su se ogriješili o zajedničko dobro, Tolić rabi pozamašan repertoar stilskih sredstava i oblika te ne pristaje na kompromis jer bi tako obezvrijedio i sebe samoga. Izrugivanje obmanama, lažima i izopačenim pojavama stvarnosti i njihovo razotkrivanje učinilo bi njegov otpor moćnih autoritetima moći neuvjerljivim, a i njegove bi satire, parodije i travestije izgubile svoju izražajnu snagu. Ne navodeći ih sve, spominjem tek djelić razgovora između dvojice aktera iz Haaškog sapuna kao ogledan primjer (političke) satire. U Tolićevim satirama i parodijama dominantni su tonovi sarkazma, ironije cinizma, paradoksa, oksimorona i drugih stilskih figura koje njegovim tekstovima osiguravaju osobit kolorit, po čemu ih uvažavaju i oni koji s njime ne dijele isti ili sličan politički svjetonazor. Osobito filološki oboružan, Tolić je nadasve osjetljiv na politički novogovor i manipulativni jezik političke korektnosti: nova pravednost, nova suverenost, narodni suverenizam, novo normalno, nametnuti rat, post-istine, programski globalizam, civilizacijski iskorak... Toliću je to pojmovni mutež kojim se nastoje zamagliti koraci hrvatske podložničke vlasti i zamračiti i ono što je preostalo od nacionalnog dobra. Posebno su stilski poticajne sintagme: povlastica veličanstva, predsjednikova urnebesna poslanica, lenjinistički boj za neovisnost sudbene vlasti,„dva tića Mate Granića“, hrvatski put mimo pameti, poplava političke pameti, atentat kriškom limuna/prolijevanje limunske kiseline, kosti plaćenih kleveta, diplomatska oluja (po tko zna koji put!), viteški čuvari juganskoga protuhrvatskoga mita, pravnici haaške škole prava, namjesnička hrvatska vlast, gospodarska akademija u Remetincu, hajdučka bezobraština, bezobrazni jednokratni grabež, kumrovački školarci, ideologija uključivosti, kancelarska demokracija, totalitarna nada, agitpropovske prigodnice, demokratska grmljavina, lagarije moralnih patuljaka itd., kojim karakterizira baštinike „političkog plemstva“ i ideološke gojence medijskih pripovjedača. Evo nekoliko primjera Tolićevih političkih portreta: Puhovski mu je „slavni komunistički lažni svjedok“ i „cijenjeni sudski krivokletnik“ kojemu kao „lažnom svjedoku treba vjerovati“, čovjek kojega odlikuje „ljubav prema istini“; Mesić je „kavanski političar i dosjetkar“ i „doživotni bivši predsjednik“,„politička šteta na Pantovčaku“ i čovjek„prevelike državničke mudrosti“, vitez od tužne spodobe i namjesnik tuđinske vlasti; Šeks „sramotno uspješan političar“; „glavni egzorcist hrvatske demokracije“, Škegro„kozmpolitski patriot“ koji Hrvate uvjerava da im stranci kada im deru kožu pridržavaju kapute“, Pilsel„hrpa duboke nesreće“, od„ponedjeljka do petka argentinski političar, a subotom i nedjeljom hrvatski fašist“; Sanader – po Šeksu –„politička nakaza“,„Mesićev skrbnik“,„filološki poliglot i akademski gojenac Z. Konstantinovića“, svećenik javne riječi i čovjek „koji je Hrvatsku pretvorio u gangstersku državu“; diplomat Paro„prepametni državni činovnik podložničke oholosti“, A. Tomić„slavni
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=