108 STUDIJA I OGLEDI Ivan BOŠKOVIĆ * * * Već je napisano da teme svojih „bistrenja“ Tolić pronalazi u kompleksima hrvatske stvarnosti zahvaćene složenim tranzicijskim i globalizacijskim procesima, bilo da su motivirani unutarnjim ili vanjskim utjecajima, centrifugalnim i centripetalnim silama i s njima povezanim akterima. U brojnim aspektima društvenog života i postupcima i ponašanjima političkih čimbenika raz/otkriva to da hrvatska država nije željeno čedo, pogotovo ako nije po mjeri njihovih veza i obveza. Postoje, naime, oni koji se je željeli i u njoj dočekali ozbiljenje stoljetne nacionalne ideje, ali i oni kojima se njezina samostalnost ispriječila u realizaciji različitih geostrateških planova. Oslanjajući se na sluganski mentalitet i infrastrukturu naslijeđenu iz obavještajnih služi bivše države te uz pomoć vanjskih centara moći, zavladali su medijskim prostorom, a s vremenom i svim oblicima društvenog i gospodarskog života. Tako su se na društvenoj pozornici u novim ulogama našli stari kadrovi i njihovi ideološki nasljednici, čime je put nacionalnom eutaniziranju (detuđmanizacija) i gospodarskoj rasprodaji (globalizacija) mogao početi. Svi oblici nacionalnog i državnog suvereniteta i gospodarske samodostatnosti prokazivani su kao recidivi devetnaestostoljetnog romantizma, a posvemašnja rasprodaja svega i svačega proglašavana je blagoslovom kojim Europa usrećuje svoje podanike. Svaki nacionalni gubitak medijska je artiljerija pretvarala u državni probitak, nagrađujući velikim ulogama (amaterske) glumce u velikom (političkom) teatru manipulacija, obmana i lažī. I u takvim uvjetima svjedočiti istinu Toliću nije u/zaludan posao. Čin je to ne samo nepristajanja na obmane i laži, nego i mudrog, razboritog i odgovornog djelovanja u skladu s principima općega nacionalnoga dobra kao najviše moralne obveze. Tolić to naziva raskuživanjem društvene stvarnosti od podložničke oholosti vlasti i državnikā sužanjske (globalističke) pameti, čemu je prilagodio svoj retorički potencijal s ironijom, satirom, cinizmom, sarkazmom, paradoksom, polemikom kao prepoznatljivim diskurzivnim strategijama. * * * U Tolićevim kolumnama i esejima satira nije samo stilska figura već ponajprije diskurzivna strategija kojom se koristi kako bi izrazio svoje viđenje (hrvatske) zbilje i odnos prema njezinim akterima. Kao sredstvo političke (društvene) borbe u satiri se – za razliku od izravnih kritika stvarnosti – vlastiti ideal najviše (moralne) stvarnosti suprotstavlja slici stvarnosti koju podastire dominirajući, vladajući um. Istupajući uvijek u svoje ime, Tolić se ne skriva iza kakvog autoriteta, moći, institucije ili slično. Legitimirajući se svjesnim pojedincem kojemu je opće dobro najviši cilj, razotkrivanje i prokazivanje negativnih društvenih pojava on drži svojom moralnom obvezom i obranom digniteta. Kako bi se izrugao pojavama i imenima za koja drži
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=