106 STUDIJA I OGLEDI Ivan BOŠKOVIĆ Benjamin Tolić nije jedini, ali je svakako jedan od onih rijetkih koji svjesno i odgovorno nije htio pristati da diktat oktroiranih istina niti da proklamirani „viši interesi“ budu i orijentiri njegova ponašanja i postojana svjetonazora, da vladajući ideološki um bude gospodar njegove savjesti i nepotkupljiva ljudskog dostojanstva, poglavito tada kad se ispod viših interesa skrivaju namjere nespojive s nacionalnim tradicijama, identitetom i opstojnošću. Enciklopedijski i filozofski obrazovan, znalac latinske i grčke kulture, njemačke i engleske književne i društvene tradicije, s uvidom – izbliza i izdaleka – u političke europske i svjetske igre moći, ali ponajprije čovjek iskričava duha, čvrsta karaktera/značaja, dosljednih i postojanih uvjerenja izraslih na stoljetnoj nacionalnoj ideji i starčevićanskom/stekliškom nauku, ustrajno je branio hrvatsko pravo na svoj identitet, narodno i povijesno pravo, tradiciju i – samopoštovanje. Ne dvojeći u to da njegov glas neće imati značajniji odjek niti će uznemiriti svijest velmoža s dvaju (sukobljenih) brda hrvatske moći i njihovih vrlih trbuhozboraca, pisanjem je zdušno branio svoju ljudsku i spisateljsku poziciju. Apostrofirana u više varijacija i na više mjesta u njegovim političkim esejima, Tolićeva pozicija počiva na čvrstim načelima državotvornosti i nacionalne suverenosti, građanske pravednosti, demokracije kao jamstva slobode (suprotne „aktualnoj hrvatskoj polu-slobodi“), postojanom domoljublju, političkoj hrabrosti, pripadnosti Srednjoj Europi i katoličanstvu Sredozemlja i dr. Takva „krjeposna“ perspektiva Toliću je razlučnica iz koje propituje stanje svijesti hrvatskoga društva od vremena osamostaljenja i ozbiljenja ideje u nacionalnu državu do naših dana. Sadržaji Tolićevih knjiga okupljeni su oko nekoliko temata. Prizivajući bogatu tradiciju filozofskih dijaloga kao najboljeg načina da se spozna istina – do koje mu je stalo jer je najveća krjepost – razgovor Guravca i Rutavca u Haškom sapunu nudi briljantnu dijagnozu stanja hrvatskoga društva na razmeđu stoljeća. Slično kao i Starešina u Haškoj formuli, Tolić prepoznaje podvale svjetskih moćnika i načine za pranje hrvatskih grijeha. Od kojih je najveći onaj jer se drznuo imati svoju državu! Računajući pritom na potporu onih koji hrvatsku državu nikad nisu željeli i voljeli – a njihov broj nije neznatan! – smišljeno su i orkestrirano prokazivali sve one koji su se tome opirali. Ad hoc smišljen udruženi zločinački pothvat i „haaška pravda“ pokazali su se učinkovitom sredstvom za eutanaziranje hrvatskoga društva, a time i za ostvarenje podvala smišljenih u obavještajnim kuhinjama potpomognutima razgranatom mrežom domaće služinčadi. Prema Toliću, hrvatska se stvarnost odvija po zakonima medijski vješto vođene predstave i spektakla pod palicom europskih režisera kojima su se svesrdno pridružili domaći opsjenari i slabi glumci državne vlasti. Sarkastično podsjećajući na to da Hrvati više vole iluziju pozornice nego što su skloni zaviriti iza kulisa ili pak dobro razumijevati dramski tekst, primjećuje da su društvenom pozornicom zavladale
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=