105 Ivan BOŠKOVIĆ STUDIJA I OGLEDI i državnog osamostaljenja do naših dana; od vremena u nacionalnoj državi obistinjena stoljetnog sna do vremena koje neumitno rastače i trži sve ono što je taj san držalo živim. Premda je riječ o kratkom vremenskom razdoblju od samo tridesetak godina, u kojem se i nije moglo iz-živjeti ono što su narodi sretnije povijesti baštinili stoljećima, vrijeme je to prepuno događaja koji su presudno oblikovali društveni pejzaž i sudbinu naroda suočena najprije s brutalnim apetitima mitomanskih susjeda, a istovremeno i sa zamkama koje su mu postavili neskloni svjetski moćnici: od rasprodaje nacionalnog blaga do zatiranja nacionalnog identiteta i pristajanja na ponižavajuće uvjete koje su isporučivali centri moći. Gotovo da i nije bilo zahtjeva na koje „uvijek isti političari“ nisu pristajali kako bi održali ničim zaslužen status, uzdajući se pritom na razgranatu mrežu duboke države, potkupljene medijske služinčadi te nedodirljivog i neupitnog aktivističkog pravovjerja. Riječ je o vremenu gotovo po mjeri lucidnog čitača i kritičkog tumača znakova (političkog) vremena, koji u pojavnim znakovima prepoznaje duboke stupice u koje će se uplesti naivni hrvatski politički genij zbog svoje nedoraslosti igrama svjetskih mešetara, ali i snishodljivosti vlastitih sluganskih elita u čijem životu nema mjesta za pojavnosti nacionalnog suverenizma. Prokazujući, uz pomoć medijskih reketara, zločinom svaki pokušaj naroda da bude gospodar svoje sudbine po mjeri najdubljih nacionalnih težnji i interesa. Svaki takav državotvorni znak naići će na orkestriranu osudu europske/svjetske i domaće pot/kupljene javnosti, čije će podvale svesrdno prigrliti umreženi domaći podanici kojima je, kao i briselskoj odnarođenoj vlasti, nacionalna država tek „neželjena privremenost“! „Sve dok Lijepa Naša bude imalo naša, stranci će je žigosati kao pogan prostor. Sve dok ne postane njihova, ona će biti sramota i rugoba, resit će je gramzivost i grabež, krađa i pronevjera, izdaja i utaja, mito i ubojstvo, laž i kleveta, prijevara i nevjera, nacionalizam i fašizam...“, Hrvati će biti „lažljivci, pronevjeritelji, krijumčari, lupeži, pljačkaši, ubojice, palikuće, izdajice...“, kako u Haškom sapunu sarkastično odgovara Tolićev Rutavac Guravcu! U stvarnosti kojoj je podložničko vrijeme samo dometalo sadržaje, hrvatski nacionalno osviješteni um našao se pred izborom: ili prihvatiti diktat političke volje i pomiriti se sa stanjem stvari te prigrliti njihove uloge bez obzira na cijenu – kao što je to slučaj u nas – ili razobličavanjem imenā i pojava stvari nazvati pravim imenom i glasno progovarati u dostupnim medijima, itekako svjestan da su stvari otišle u nepovrat, a šutnja, kao i sedamdesetih, opet postala neizlječiva hrvatska bolest. U zaposjednutom medijskom prostoru tek su rijetka glasila branila pravo na stajališta drukčija od onih koji nam svakodnevno servira medijski umrežena pratež, ali i imena svjesna da je njihov glas ograničena odjeka te da će ga čuti tek rijetke (hrvatske) uši. Često i u vlastitoj nakladi!
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=