104 STUDIJA I OGLEDI Ivan BOŠKOVIĆ dobro. Pri tome se opet očitovala sva dubina hrvatskih društvenih podjela sadržanih u „strahotnom pokliču Mi ili Oni“ u kojem su naši uvijek dobri, progresivni i europski/svjetski, a oni drugi tek (neželjen) prirepak u slici oblikovanoj po mjeri mentora društvenih istina naslijeđenih iz sustava za koji smo naivno vjerovali da je nestao u zaboravu povijesti. Podjela, kako veli Tolić, na one koji drže„da im ne treba hrvatska država“, i na one koji znaju da bez „hrvatske države za njih i njihovu djecu nema podnošljive budućnosti“. Koliko god pogubna za društvo, naša stvar opet je postala vrijednosni orijentir i društvena razdjelnica, čak i u književnosti za koju smo držali da počiva na premisama drukčijima od onih što ih je postulirao dominantni hrvatski ideološki um! Tolićevu ostavštinu nije moguće olako svesti samo na pozamašnu nisku naslova. Njihov sadržaj, poruke i po(d)uke nisu samo lucidne dijagnoze duha vremena i stanja društva i nacionalne svijesti zahvaćene procesima globalizacije i njezinih nedokučivih posljedica, nego i svojevrsna o/poruka intelektualca i domoljuba kojemu je „skrb da dobro naroda“, da parafraziram jedan od Matičinih naslova, istinska legitimacija. Poziv na (ponovno) čitanje onoga što je ostavio stoga je imperativ u kojem se težina Tolićevih razmišljanja i domišljanja obistinjuje u punini svojih značenja. Premda se ogledao kao pjesnik, vrsni prevoditelj, leksikograf, mislilac, profesionalni diplomat, Benjamin Tolić se u hrvatskoj kulturi istaknuo višestrukom društvenom zauzetošću, ali još više publicističkim radom, pamtljivim kolumnama na dnevno-političke i nacionalno-društvene teme. Tim se radom upisao među (po)istaknutija imena bogate hrvatske publicistike s dubinom uvida, jasnoćom stajališta, jednostavnošću i pregnantnošću izraza, odmjerenom i duhovitom izražajnošću kao prepoznatljivim odlikama njegova političkog pisma kao sastavnog dijela hrvatskoga književnoga pisma. Nipošto se ne odričući književnih sredstava kojima je obogatio i premrežio njihov diskurs – mislim na snagu lucidnih uvida, duhovitih komentara i dosjetki, snagu ironije, sarkazma, paradoksa, satire, cinizma i drugih izražajnih oblika, učinio ih je individualno prepoznatljivima i dostatno različitima od sličnoga štiva i njime trajno obogatio baštinu hrvatske političke proze. Tolićevi interventi/kolumne bjelodana su potvrda Donatove misli da je esej/kolumna dominantna spisateljska strategija našega vremena. Okupljeni u nekoliko (autorskih) knjiga: Haaški sapun: Razgovori o hrvatskoj politici kako ih je od slova do slova bilježio Eugen Patak, 2002.; Pamet u glavu: Hrvatska u vrtlogu novoga svjetskog poretka, 2003.; Tko smo mi?: Ogled o naciji i državi, 2007.; Sanaderova dionica, 2009.; Kraj neovisnosti, 2011.; Vesele karmine, 2013.; Kolonijalno koprcanje, 2018.; Tiranija prostote, 2020. te uređenih knjiga: 100 pitanja i odgovora, 2003.; Za uspravnu Hrvatsku, 2005.; Državotvorno okupljanje, 2006. – Tolićevi politički eseji i kolumne najbolje su prispodobivi dijagnozi stanja hrvatske države i nacije od devedesetih godina
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=