100 STUDIJA I OGLEDI Josip KRAJAČ jesti i podsvijesti strukturira unutarnju pripovijest i uz ratni roman, psihološki i obiteljski, istodobno piše roman kriminalističkoga žanra. Naime, u strukturu Döhringove ličnosti kao samookrivljenika treba uključiti i drugu iracionalnu pomisao; na planu osobnoga stanja, pak, Döhring postavlja sebi obvezu ubiti oca. Carlo Döhring u snovima raščišćava probleme koje ne može raščistiti u realnom životu, tako dolazi do zaključka da je san zapravo prava realnost. Ovime Döhring podsjeća na Kamovljev lik Arsena Toplaka, jer je i on takvim doživljavao san.15. Carlo je opasno razdvojena ličnost, ne može uspostaviti vezu između onoga što s njegovom svijesti čine ego i superego, njega to odvaja, isključuje iz okoline... ja ni sa kim ne mogu biti intiman. (n., P.p., 1302) (Ni Kamovljev Toplak ni skim ne opći.) I Döhringa i Toplaka pritišće problem zla, samo Toplak je suočen s moralnim načelom zla, a Döhring je suočen i s konkretnim problemom i s moralnim načelom zla. Nádas Döhringa zatiče u stanju apsurda, u stanju nemogućnosti uspostavljanja komunikacije bilo s kim i bilo kakve; time produžava mitem koji nose Kamovljev Arsen Toplak i Camusov Mersault16. Tada se s Döhringom događa ono isto, i dalje, što s Toplakom i Mersaultom; svijet mu postaje neshvatljivim, postaje usamljen, svijetu otuđen i stranac sam sebi, ali, kako piše Hannah Arendt:„...usamljen čovjek više i nije jedno, već dvoje-u-jednome, da su-obraćanje između mene i mojeg jastva počinje u trenutku kada je su-obraćanje između mene i mojih bližnjih prekinuto, bez obzira na razlog.“17 Nádas, dakle, romanom razrađuje tezu moralno-političke odgovornosti na istome načelu kao H. Arendt:„Tamo gdje su svi krivi, nitko nije kriv“,18 pa njegov lik preuzima kolektivnu odgovornost. Da bi to mogao riješiti, u njega se generacijski obnavlja subjekt krivnje, on sam kao jedinka ne može raščistiti s počinjenim grijehom kolektiva. Zato svojevoljno kao subjekt utjelovljuje i one koji su počinili grijeh i one koji misle da rješavaju taj grijeh. Intimno, u njemu živi njegov stric, on nastoji riješiti uzao koji je stric, iz drugih pobuda, nakanio razriješiti. Sve je to opterećenje koje jedinka stvarno ne može riješiti. Nasuprot nastojanjima, u njega (Carleta) raste fiksna ideja da mora ubiti. Kada ga psiholog Kienast posjećuje, svjestan isljedničke empatije prema Döhringu, nazdravlja mu dobru večer kao prijatelju, a Döhringu, ne otpozdravivši došljaku, prostruji glavom „ovog čovjeka... moram skratiti za glavu, pa se gotovo naježio od sretne spoznaje da je presuđeno...“ (n., P.p., 1283) I sve to nesvjesno sumira u osobnoj izgubljenosti... 15 Janko Polić Kamov (hrvatski književnik, 1886., Sušak – 1910., Barcelona): Isušena kaljuža; Arsen Toplak glavni je lik romana. 16 Camus, Albert (francuski književnik, 1913. – 1960.): Stranac; Mersault je glavni lik romana. 17 Arendt, Hannah: Politički eseji, str. 72. 18 Arendt, Hannah: isto, str. 195.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=