10 POEZIJA Tomislav Marijan BILOSNIĆ Otac zna da ćeš izdržati. Sreća sreću traži a bol ište bol, vjeran svome srcu sebe okajavam pitajući se je li uopće potrebno započinjati ovu priču. S pjesničkom vjerom primaš na se križ o čemu ćemo kasnije čitati, jedino što smo kadri međusobno činiti. Eto, i ja mogu rukom dosegnuti križ sad kada u blizini ne vidim nikoga tko bi mi sudio ukoliko to nije ona uplakana žena u čijim očima vidim sve naraštaje svoga potomstva. Sad kada sam licem u lice sebe ugledao, vidim čovjeka koji zna da je kukavica i izdajica. Ljubim Te a riječi me s Tobom ne sapleću. Svoje sam se nesreće primio čim sam pomislio da te jezik izmišlja, da si onaj koji odgovara odnekud mani poznatome liku. U zrcalu bilo je samo tvoje lice, ni jedno od svih onih koji su mu prišli ogledati se. Dođe trenutak kada čovjek uzima svoj križ znajući da će se popeti do Tebe. Tu sam da se ne pitam zašto nisam učinio ono što sam trebao, reći istinu i postati nevidljiv i prije nego li ti se u potpunosti zbližim. Evo, donose križ iz Egipta, čak iz Kine, iz crne čempresove šume u Palestini, a tu gdje se međusobno spoje naša je mjera. Iz križa izlazimo na sve četiri strane, u svaki trokut i svaki Krug, u jezik koji govore, a ne znaju protumačiti. Križ je čas na svjetlu, čas u mraku, i tako čitav život dok ga ne probamo. Križ su jedine ljestve do Oca do Njegova vanvremena svijeta.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=