99 Irvin LUKEŽIĆ OGLED I STUDIJA kao što u glazbi uvijek prevladava glavna tema oko koje se isprepliću mnoge druge, sporedne u odnosu na nju. Horacije postavlja zanimljivo pitanje: Quae mens est hodie, cur eadem non puero fuit? „Zašto moji osjećaji danas nisu onakvi kakvi su bili za mojih mladih dana?“ U mladim danima bez ikakva se problema usuđujemo činiti ono što kasnije i ne sanjamo da možemo, ili da smo mogli jednom činiti. Primjerice, kada iznenada osjetimo želju otrčati u rascvjetala polja, obrasla djevičanskom travom i divljim cvjetovima čudesnih mirisa, jednostavno promatrati nebo i oblake, gledati let ptica ili osluškivati njihovu pjesmu, te činiti toliko drugih jednostavnih stvari. Kasnije čak više nismo sigurni jesmo li to uopće ikada radili, ne sjećajući se više kako je to biti djetetom koje se voli osamljivati i činiti što hoće, nesputano se predajući prolaznim trenucima sreće i čistoj ekstazi života. Uvijek treba mnogo vremena da sami sebe upoznamo, ako je to uopće moguće ikada do kraja postići. Zapravo, može se reći da čitav život „trošimo“ na upoznavanje sebe, pa i kada dođemo do njegova završetka nismo baš posve sigurni poznajemo li se dobro. Pritom su uspomene tako nestalne i prevrtljive da od njih ne možemo nikada očekivati neku izvjesnost i sigurnost, ne možemo se na njih u potpunosti osloniti. To su uvijek neke osobne marginalije koje ispisujemo kao sitne bilješke i usputne misli koje nije moguće posve usustaviti. Međutim, te ništavne sjenke jedino su naše pravo blago koje posjedujemo i koje nam po prirodi pripada, dok je sve ostalo ono što vremenom stječemo ili ne, ono što nam dolazi u ruke, a nije izvorno naše. Uostalom, kako veli Fernando Pessoa,„...čitav je život ljudske duše kretanje u polutami. Živimo u odbljescima svijesti, nikad sigurni u ono što smo ili što predstavljamo da jesmo. Nešto smo što se događa u pauzi predstave. Kadikad, kroz poneka vrata zavirimo u nešto što možda nije drugo do scenarij. Svijet je zbrkan, kao glasovi u noći.“ (Knjiga nemira) U posvemašnjoj zbrci kojom smo okruženi ostajemo stoga uistinu zbunjeni kada iznenada osjetimo mogućnost ljepote i sklada kao što je, na primjer, veselo prepiranje fagota i gudača u trećemu stavku Vivaldijeva koncerta u A-molu, kada nakon polaganog larghetta dolazi završni allegro, ispunjen nevjerojatnom poletnošću i vedrinom. Ostaje nam, dakle, da ta svoja brojna sjećanja, iako uvijek necjelovita i fragmentarna, prihvatimo onakvima kakva jesu, te na temelju njih koliko je moguće pokušamo rekonstruirati prošlost, unaprijed znajući za njihovu načelnu nepouzdanost i problematičnost. Osuđeni smo na fragmentarnost i raspršenost slika koje smo baštinili iz naših davnih praizvora. Sjećanja, međutim, nisu samo ono što smo nekada davno vidjeli i doživjeli, neke lepršave davnašnje slike, jer se u nama također razliježu najrazličitiji glasovi i zvukovi koje smo slušali, zapamtili smo nebrojene okuse i mirise koje smo nekoć osjećali. Unatoč fluidnosti i raspršenosti, te slabašne slike nalik utvarama i prividima uporno izdržavaju nalete vremena, koje je toliko moćno da na kraju
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=