98 OGLED I STUDIJA Irvin LUKEŽIĆ bili osobito prirasli srcu. Rastanak je uvijek trenutak kada se opraštamo od dijela svoga života, jer se uvijek vezujemo za prostor u kojem živimo i boravimo, tako da on postaje dijelom nas samih i naše intime. Uspomene su neprekidne igre prisutnosti i odsutnosti, stvarnosti i njenih virtualnih odraza, prilikom kojih dovikujemo i dozivamo onu drugu stranu, s onu stranu vremenu, prizivamo je u sadašnjost, bivamo žrtvom vlastite iluzije prošlosti koju u sebi oblikujemo i njegujemo. To su imaginarne šetnje kroz onostranost, budući da povijest ostaje trajno izvan našega domašaja, daleka i nedostupna, ma koliko je prizivali. No, unatoč tome, trajno ostaje dijelom obzora koji nas određuje i kojim smo određeni. Svatko stoga bdije nad svojim uspomenama, jer one su nešto od presudne važnosti, conditio sine qua non svakoga govora o sebi i pokušaja određenja vlastitoga mjesta u vremenu koje nam pripada. Zanimljivo je to kako se sjećanja, u skladu s godinama, počinju mijenjati i zadobivati drugačiji smisao. Što smo stariji, ona za nas imaju posve osebujno značenje, te ih doživljavamo na specifičan način. U mladosti to činimo na jedan način, u zrelim godinama na drugi, a u starijim pak na treći način. I sve je to prirodno i po sebi potpuno razumljivo, jer se stalno mijenjamo, a u tim promjenama postajemo osobom drugačijom nego što smo prije bili. Velika je ljepota i varljivost sjećanja, koja se tako lako rasplinjuju poput lakih proljetnih oblaka na plavetnom nebu, te više nismo sigurni jesmo li nešto stvarno doživjeli ili smo to sanjali, ili nam se čini da smo možda tek izmislili te ni u što više nismo sigurni. Ipak, sjećanja su toliko važna da predstavljaju važan dio naše svijesti i osobnosti, temelj našega osjećajnoga i svakoga drugoga identiteta. Sjećanja bježe, gube se ili iznenada nadolaze kada ih ne prizivamo, potaknuta nekom slučajnom situacijom koja nas na njih podsjeti. Ponekad nas salijeću ili progone te ih se ne možemo lako osloboditi, uzalud im se opiremo i pokušavamo potisnuti. To je stoga što pripadaju onome području našega unutrašnjega svijeta koji izmiče našoj kontroli, kao i snovi ili vizije, slutnje ili iznenadna nadahnuća, kada smo obasjani nekom posebnom svjetlošću vidovitosti i jasnoće uvida u stvari. No, ništa od toga nije i ne može biti duga vijeka, jer su takve posebne percepcije trenutne i intenzivne, poput bljesaka u tami. Ništa nije teže negoli doprijeti do svoga još neotkrivenog, nesvjesnog i neostvarenog Ja,„zaroniti duboko u čudo svoga bića“ (T. Durbešić), u osobenost samoće i osebujnost vlastitoga očaja i traženja pravih putova, kako bi sve na koncu došlo na svoje mjesto, kako bismo se bar malo približili konačnoj istini, ako uopće postoji. Nije nam jasno jesmo li neke situacije sami stvorili pomoću samosugestije ili smo možda tek sanjali pa imamo dojam da se moralo stvarno dogoditi. Ta neodređenost, fluidnost, zapravo je konstanta koju nije moguće dokinuti ili izmijeniti. U njima, dakle, vlada horacijevska concordia discors,„neskladna skladnost“, od koje ne možemo ni za trenutak pobjeći niti joj se trajno ukloniti, jer se ona uvijek i ponovno vraća,
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=