97 Irvin LUKEŽIĆ OGLED I STUDIJA određenjima. Bila bi nam potrebna anatomija ljudske iracionalnosti, koja bi mogla objasniti ovaj fenomen koji nedvojbeno igra presudnu ulogu u ponašanju i djelovanju naše osobnosti. U tom pogledu mi smo, moramo to pošteno priznati, velike neznalice, tako da ni sebe nikako ne možemo sveobuhvatno objasniti, nego ostajemo zapravo uvijek na površini problema. Nehotice upleteni u koloplet zbivanja i odnosa koji utječu na nas, te se prema njima određujemo, tako da je uvijek važna šira slika naše stvarnosti koju valja sagledati. Posebno su važni u njima detalji urezani u pamćenje, na temelju kojih nam se i slike pojavljuju kao asocijacije u pojedinim situacijama, najčešće onda kada toga nismo svjesni niti to uopće možemo predvidjeti. Sjećanja su dio nas samih ne samo zato što samo nama pripadaju, nego i zahvaljujući stanovitom odnosu prema njima, koji se tiče samo nas i nikoga drugoga, vezani smo i upućeni na njih. Ona nam stoga prvenstveno služe da sebe neprestano pronalazimo, potvrđujemo, preispitujemo i spoznajemo, jer osim nas samih nema drugih sličnih „ja“. Suđeno nam je i prirođeno da se promišljamo i propitujemo, a sjećanja su pritom glavni oslonac, naš referentni okvir postojanja. Ona nas na svoj način iznutra obasjavaju, predstavljajući uvijek veliku zagonetku, misterij, tajnu, otajstvo... Svaka je pojedinačna slika koju smo upamtili neki vrlo konkretan znak čije značenje pokušavamo odgonetnuti i odrediti u općemu sustavu znakova koji nam organski pripadaju. Uspomene su uvijek na neki način ljepše od stvarnosti, te je tako nadilaze, one su zapravo svijet viđen vlastitim očima, kako smo ga sami doživjeli, što, dakako, ovisi o tome u kojem smo životnom razdoblju, te o vlastitim iskustvima i prirodi koja nam je svojstvena, koja nas postojano prati od našega postanka. Slike koje pamtimo često su naoko banalni detalji kojih se kasnije sjećamo pa za nas imaju sudbonosno značenje, jer im to sami pridajemo. Svatko se sjeća nečega što ga se posebno ticalo ili dojmilo u određenu životnom trenutku, što kasnije nosi u sebi i čemu se uvijek iznova vraća. Pogled unatrag odražava ne samo svjesni nego i nesvjesni dio osobe, alter ego koji svi posjedujemo. U nepreglednim oceanima sjećanja pohranjeno je silno bogatstvo slika i situacija koje tvore zaseban svijet svakoga od nas, svakoga pojedinca povezanog sa svojim vremenom i prostorom. Posebno dragocjeni uvijek su prvotni doživljaji, ono što nas vezuje za naša životna ishodišta, odakle smo nekoć davno krenuli u svijet kako bismo ga„osvojili“. Ponekad je tako malo potrebno da bi se u nama pokrenula čitava lavina asocijacija koje se u književnosti često koriste kao neiscrpno nadahnuće i polazište za umjetničke elaboracije. Primjera za to mogli bismo naći u stotinama djelȃ koja su napisana na temu ranih godina i sazrijevanja. I sva ona temelje se na vlastitim životnim iskustvima pojedinih pisaca, uvijek nesagledivim i neiscrpnim, ali tako dragocjenim da se nikada ne može prenaglasiti njihov utjecaj. Poseban problem uvijek predstavljaju prostori od kojih se u jednom trenutku svojih života trebamo oprostiti, čak i ako nam nisu
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=