96 OGLED I STUDIJA Irvin LUKEŽIĆ Uspomene su kao posljedica našega narcizma uvijek dio velikoga mita koji postojano i nehotice stvaramo u sebi o sebi, mita u koji vremenom počinjemo vjerovati, i po tome je svatko od nas drugačiji od ostalih ljudi, s uspomenama ulazeći u prilično nepoznato, slabo istraženo i iznimno osjetljivo područje, koje izmiče bilo kakvoj racionalizaciji, sistematizaciji ili generalizaciji. U njima se pojavljujemo kao lice iz kakve predstave u kojoj smo nekada sudjelovali i koju ponovno gledamo u svojoj imaginaciji. U tom velikom teatru sjenȃ i prividȃ poput lutke smo s kojom se sudbina poigrava. Međutim, jedino onaj tko traži može se nadati da će naposljetku nešto vrijedno naći. Sjećanja su naše vrlo važne dodirne točke s vlastitom prošlošću, koje nam omogućuju da stvaramo sliku o sebi kroz proteklo vrijeme, iako su uvijek pomalo neodređena i razlivena, i teško ih je uzimati kao egzaktne činjenice. Za njih svatko od nas ima poseban kutak u svojoj duši, gdje su pomno pohranjena i njegovana. Po svome sadržaju sjećanja su više puke impresije, negoli konkretni sadržaji ili činjenice, jer ih tako u sebi pamtimo i prenosimo dalje kroz vrijeme, čuvamo ih u srcu, jer smo emocionalno povezani s njima. Slike kojih se sjećamo nerijetko su tek obrisi i sjene, tek približno ono što nam je nekoć bilo blisko i poznato, puki prividi, tako da svi živimo u okvirima vlastitoga nevidljivog svijeta. Te slike dolaze iz daleka, predstavljajući naše arhetipske situacije kroz koje smo prolazili i upamtili ih, te su vrlo značakne za nas i našu osobnost. Nastale su preklapanjem izvanjskog i unutrašnjeg svijeta, na mjestu gdje se oni dodiruju i međusobno miješaju. Svako sjećanje nastalo je na takvoj dodirnoj točki interferencije. Uspomene uvijek čine temelj naše refleksije o vlastitoj duši, na kojoj gradimo projekciju sebe samih ili sebe neprestano promatramo, ali ne izvana, kao druge, već iznutra, te se neprestano pokušavamo nekako odrediti kao subjekti naspram objektivnog svijeta. Mi smo neprestano predmetom vlastite pozornosti, misaone aktivnosti i analize. Sami sebe propitujemo i preispitujemo, donoseći zaključke o onome što vidimo. No, pritom nikako nismo u stanju iskoračiti iz vlastitih okvira, iz neizbježne pristranosti i subjektivnosti. Osim toga, kao što veli Peter Sloterdijk, čovjek je neizbježno poklonik idola svoga plemena, tako da neke stvari usvajamo vrlo rano i one postaju dio nas samih a da toga često nismo čak ni svjesni. Vrlo rano naučimo se„raspolagati“ samima sobom jer nam je to temeljni preduvjet postojanja kao nezavisnih i slobodnih bića. Jedan od najvećih izazova jest ovladavanje sobom, vlastitom unutarnjom prirodom, te izgradnja svijesti o sebi. Poseban je, dakako, problem selekcije, odnosno odabira onoga što uspijemo zapamtiti jer se ništa ne događa slučajno, već za to postoje valjani razlozi. Ti razlozi u pravilu nisu racionalni, pa ih onda po tom ključu ne možemo ni promatrati ni tumačiti. Više bismo mogli reći da su proizašli iz naše osebujne prirode i osjećajnosti, iz područja nesvjesnog i iracionalnog, onoga koje se opire egzaktnim tumačenjima i
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=