95 Irvin LUKEŽIĆ OGLED I STUDIJA tov junak, nadalje, kada ujutro ustane, osjeća pritisak nenamjernih sjećanja koja se miješaju sa svjetlom ili mirisom, ali podjednako tako i sa zanosom nenamjernih želja koje se utjelovljuju u ženi koja prolazi, pekarici, pralji ili ponosnoj mladoj djevojci. Pritom često nije potpuno jasno je li nam smisao koji je ostao skriven bio oblik iz sna ili sjećanje zakopano u nenamjernoj memoriji. (G. Deleuze, Proust i znakovi). Uvijek je potrebno stanovito vrijeme da bi se protumačilo određeni znak, potreban je neki razvoj, jer nije jednostavno doprijeti do smisla koji nam je skriven ili na prvi pogled nevidljiv. To znači da je spoznaja istine neodvojivo povezana s vremenom koje se trati i prolazi, izgubljenim vremenom. Uostalom, sve vrijeme našega života na neki je način izgubljeno vrijeme koje postojano nestaje, i mi ga pokušavamo ponovno pronaći, dozivajući ga promoću različitih znakova, želje i imaginacije, a oživljavamo ih pomoću nenamjerne memorije. Znakovi umjetnika definiraju ponovno pronađeno vrijeme: apsolutno primordijalno vrijeme, iskustvo vječnosti koju ujedinjuje znak i smisao,„apsolutno Ja umjetnosti obujmljuje sva Ja“. Uspostavlja se tako posve nova struktura vremena, onoga koje je izvučeno iz kolotečine i postavljeno u drugu dimenziju postojanja. Svatko mora živjeti sa svojim sjećanjima, kao što mora živjeti sa svojim bolom, nadama ili iluzijama, jer je to ono što čini puninu i smisao svakoga života, i svatko se zavarava tko živi u zabludi kako od svega toga može pobjeći. No stvar je u tome da to jednostavno treba prihvatiti, kako bi se život proživjelo na podnošljiv način, a pobjeđujemo uvijek samo onda ako prvo pobijedimo sebe, te nadvladamo svoju malodušnost i strahove koji nas redovito pohode, jer i to je dio naše prirode. Međutim, pobijediti sebe uvijek je puno teže negoli što možemo pretpostaviti, iako se čini ne samo mogućim nego i jednostavnim. Ipak, samo je prividno tako. Potrebno je mnogo vještine i sreće da bi se nakon svih oluja sretno doplovilo u luku u koju smo se uputili, da bismo stekli svoj spokoj i mir toliko potreban svakome. I zadovoljstvo je onda tim veće kada nam to pođe za rukom. Jednako je tako izvjesno da svi bolujemo od iste bolesti pamćenja, koje nam onemogućuje da se mirno nastanimo u sadašnjosti i usredotočimo na sadašnji trenutak, da budemo posve pribrani na trenutak postojanja. No, umjesto toga stalno imamo potrebu nervozno se osvrtati unatrag, kao da možemo vratiti ono što je zauvijek nestalo u vremenu, te smo radi toga uvijek nespokojni, a ponekad čak i tjeskobni, iako se izvana pretvaramo da je sve u redu, zbunjeno se osmjehujući. Uostalom, nema konačnih odgovora niti ih uopće može biti, nema gotovih modela koje bi trebalo nametati, jer takva tumačenja nužno zapadaju u pogrešne interpretacije i udaljuju se od istine. Ne postoji neki opći sustav koji valja slijediti, nego svaki čovjek predstavlja svoj sustav koji omogućava njegovu singularnost, odnosno, jedinstvenost: svaki je pojedinac poseban i nezamjenjiv, te ima isključivu mogućnost i slobodu raspolaganja sobom.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=