94 OGLED I STUDIJA Irvin LUKEŽIĆ ga potiče. Ali duboko sjećanje za Prousta je takvo – nešto što se nehotice doživljava – samo u trenutku kad stiže do nas, koji je ili koji mora biti polazna točka našega duhovnog čina. Ono je poziv, zov upućen čitavu našem biću i na koji čitavo naše biće mora odgovoriti. Ono nam otvara put u dubinu, ali na nama je da njime krenemo. Izgubljeni raj vraća nam se ako to hoćemo, ali ne i bez našega htijenja. Otuda u Proustovu romanu toliki primjeri neuspjelih sjećanja i dijelova prošlosti koji su zauvijek izgubljeni. Otuda, također, i toliko drugih uspomena koje, nakon što su izvedene na svjetlost dana, poslije prizora njihova kratkog uskrsnuća, ostavljaju za sobom samo nostalgiju za ‘izgubljenim rajem’, izgubljenim po drugi put.“ (Čovjek, vrijeme, književnost) Proust svojom umjetnošću, preobražavajući vlastitu bolnu emociju, uranjajući u dubine vremena, priziva izvanvremensko prisustvo ukupnosti doživljenih trenutaka. Čitav njegov ciklus romana predstavlja „škrinju odjeka“ i „treptaje srca“. Njegovo se biće tako iznova otvara i iznova je stvoreno iz ništavila vlastitih uskrslih i mrtvih uspomena. Pisac je suočen s ništavilom zaborava te se, istražujući vlastitu prošlost i prekapajući po uspomenama, suočava s ponorom i „beskrajnim plohama zaborava“ (Vojvotkinja de Guermantes). Umjetnost stvara sjajnu iluziju prisutne odsutnosti, u nizu vrlo zgusnutih i treptavih slika što se gomilaju u dubinama njegove imaginacije: to je pluralitet međusobno daleko udaljenih trenutaka. Iznenadan prodor misli u dubinu izgubljenoga vremena tako čitatelju razotkriva novo značenje što proizlazi iz trajanja jedne konkretne egzistencije, razbijena u fragmente. Tako se prustovsko lice neprekidno iznova stvara i obnavlja, uvijek nanovo pronalazi i ponovno gubi, odnosno nastavlja postojati jedino još u odrazima vlastitoga mišljenja usmjerenoga prema vječnosti i beskonačnosti. Proust se ne vraća na početak putem analize i razlaganja, već putem sjećanja kao sintetičke intuicije. Poznat primjer, koji se često navodi u prustovskim interpretacijama, predstavljajući opće mjesto koje se navodi kao svojstveno ovome piscu, je okus madlena u Combrayju, poseban osjetilni znak u asocijativnome lancu koji u protagonista izaziva osjećaj gotovo izvanzemaljske sreće. U tome povlaštenom trenutku njegov fiktivni junak, koji zapravo odražava njega samoga, doživljava neku vrstu ekstaze, otkrivenja i prosvjetljenja, odnosno epifanije. Njegova sreća tako je moćna da ga čak čini ravnodušnim prema smrti; to je sreća izgubljenoga, ali ponovno pronađenoga vremena, pri čemu Combray ponovno uskrsava iz zaborava kao da je prisutan i živ, on nanovo postaje „istina“ što sjaji nekim posebnim sjajem, onim koji nikada nije postojao u stvarnosti, jer uskrsava pod posve novim oblikom, onakvim kakav nikada nije bio. Ovo „izranjanje“ događa se uvijek kada je posrijedi neki osjetilni znak. Tako prošlost za nas na neki način biva ponovno otkrivena i spašena, iako i dalje ostaje samo prošlost, a ne sadašnjost, „bivanje prošlosti u sebi“. Prous-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=