93 Irvin LUKEŽIĆ OGLED I STUDIJA dašnjosti i prošlosti, kao i bliskosti osjećaja prošlosti sa sastavom nekoć proživljenoga, koji iskrsava pod učinkom osjećaja sadašnjosti. Prustovska reminiscencija polazi od jednoga stanja duha i njegovih asocijativnih lanaca do stvarateljske ili transcendentalne točke gledišta, a ne više, kao kod Platona, do stanja svijeta s viđenim objektima. Reminiscencija ide od subjektivnih asocijacija prema izvorišnoj točki gledišta te predstavlja rezonanciju onoga što već odavno postoji u vlastitom unutrašnjem svijetu. Za Prousta prisjećati se i misliti znači stvarati vlastiti individualizirajući umjetnički svijet, pa je stoga to za nj svojevrsna svetkovina muza. Samuel Beckett, pišući o Proustu, ustvrđuje kako su pojedina razdoblja našega života međusobno odvojena bezbrojnim danima, od tih sati i tih dana ne možemo pobjeći. Jučer je samo korak na utrtom putu godina i neponovljivo dio nas, tako da sa sobom nosimo i svoj jučerašnji ego koji je imao drugačije težnje jer se kao subjekti mijenjamo.„Voljno pamćenje (Proust ga priziva ad nauseam) nema vrijednost kao sredstvo prizivanja i pribavlja sliku koja je toliko udaljena od stvarnog koliko i mit od naše mašte ili karikatura koju nam priskrbljuje neugodno opažanje. Postoji samo jedan stvarni dojam i jedan prikladan način prizivanja. Nemamo kontrolu ni nad jednim niti nad drugim.“ (S. Beckett, Proust) Pamćenje je očigledno uvjetovano opažanjem. Proust je, kaže Beckett, imao loše pamćenje. Sjećati se možemo samo onoga što je zabilježila naša krajnja nepažnja, pohranjujući to u krajnju tamnicu našega bića. Postoji hotimično i nehotično sjećanje. Nema razlike, kaže Proust, između sjećanja na san i sjećanja na stvarnost. Prema Beckettu, nehotično sjećanje je samovoljan čarobnjak koji bira vlastito vrijeme i mjesto za izvođenje svoga čuda. Ovo se u Prousta ponavlja dvanaest ili trinaest puta. Cijela njegova knjiga spomenik je nehotičnom sjećanju i ep o njegovu djelovanju. Cijeli Proustov svijet izlazi iz šalice za čaj, ne samo Combray i njegovo djetinjstvo. Proust svoj život vidi kao niz tužnih svitanja, izmučenih sjećanjem i osamom. Prema tumačenju Georgesa Pouleta, sjećanje u Proustovoj misli ima istovjetnu natprirodnu ulogu kakva u kršćanskoj misli pripada božanskoj milosti. Sjećanje je „pomoć odozgo“, koja se u njegovu djelu stalno javlja istovremeno u ljudskom i nadljudskom obliku. Ono je u isti mah nešto nepredvidljivo, „nehotično“, što prianja uz biće, i sam čin toga bića, njegov najosobniji čin, jer se osobnost kroz njega izgrađuje. Sve, dakle, prije svega zavisi od slučajnosti koja je prvi pokretač: „Proustovo sjećanje često je poistovjećivano s afektivnim sjećanjem poznatom psiholozima. I, promatrano s psihološkoga stajališta, ono to nesumnjivo jest: oživljavanje u nama jednoga zaboravljenog duševnog stanja. I sam izraz nehotično, kojim Proust bliže određuje ovo sjećanje, kao da potvrđuje spomenutu istovjetnost, jer je afektivno sjećanje za psihologe u krajnjoj liniji nešto spontano i nepredvidljivo, jednostavno buđenje u duši nekadašnjih emocija; buđenje koje duša više pasivno prima nego što
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=