92 Irvin LUKEŽIĆ, Rijeka U POTRAZI ZA MINULIM VREMENOM (II. dio) Ono što svatko mora naučiti jest pronaći najbolji način da bude ono što jest, bez zavaravanja i pretvaranja. To bivanje sobom nešto je što treba proizlaziti iz našega unutrašnjega svijeta, iz onoga što posjedujemo kao jedinstvena i neponovljiva bića, ostvarujući se u potpunoj slobodi, a to je opet moguće jedino uspijemo li zagospodariti sobom tako da naše sposobnosti dođu do punoga izražaja. U skladu sa svojom platonističkom pretpostavkom, Spinoza je u Etici ustvrdio da sve stvari teže očuvanju svoga bivanja, što je posljedica nagona za samoodržanjem. Stoga i čovjek mora ustrajati na sebi i svome bivanju: to znači osloboditi sve potencijale koje posjedujemo, pokrenuti se u kreativnom i svakom drugom dmislu, davati sve od sebe i truditi se ostati dosljedan samome sebi, što je u pravilu iznimno teško, jer se od nas očekuje da se što je više moguće prilagođavamo različitim društvenim obrascima, što uvijek zapravo znači stavljanje sebe i svojih potreba u drugi plan, prihvaćanje nepovoljnoga kompromisa u kojemu iščezava naša individualnost. Što je čovjek manje vidljiv i manje se u bilo kome pogledu ističe, to je bolje i prihvatljivije za većinu. Neki su čak pravi virtuozi u vještini prilagodbe i prikrivanja sebe te su vlastitu nevidljivost postupno uspjeli dovesti do savršenstva... Cijela Potraga za izgubljenim vremenom zapravo je platonističko eksperimentiranje s reminiscencijama i esencijama, pri čemu se osjetilnost otvara prema nasilju znakova, gdje se pojavljuje duša s pamćenjem koja ih tumači kako bi u njima pronašla smisao, pri čemu inteligentno mišljenje otkriva esenciju.*1 Reminiscencije su metafore života; metafore su reminiscencije umjetnosti. Njihov je asocijativni mehanizam iznimno složen, sve se temelji na osjećaju sličnosti, koji postoji između sa- * Nastavak iz prethodnoga broja („Nova Istra“, br. 2/2023., str. 44-71). (Op. ur.) (izvor: novilist.hr; foto: S. Drechsler)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=