89 Romualdas GRANAUSKAS (1939. – 2014.) NOVI PRIJEVOD – Čekaj, nisam ti još sve ispričao – Gaučysu se činilo da je Švažasova priča na neki nerazumljiv način njima nekako jako važna. I ne samo zato što ih svaki dan kraj puteljka dočekuje sâm Švažas, pomno i dugo ih promatrajući, kao da želi nešto reći. Bijeli zavežljaj našli su dan kasnije, zapleo se u poplavljenim priobalnim ivicima, a Švažienė – tek poslije tjedan ili dva, riječna struja odnijela ju je daleko, daleko, čak iza židovskog groblja, niže od grada, nedaleko od ustave mlina. Švažasa su odveli na psihijatriju, ali nakon pola godine i otpustili, proglasivši ga invalidom. Zato on ni jedan dan nije išao na radove u kolhoz, nitko nije ni želio s njim raditi. Od njega je na nekoliko metara zaudaralo na kiselkast znoj i mokrog psa. I sada, za takvih vrućina, nosio je kapu od psećeg krzna s naušnicima, na golo tijelo odjenuo je prsluk od psećeg krzna s dlakama na unutarnjoj strani, bose noge ugurao je u kaljače. Zimi je na taj prsluk odijevao još i bundu od psećeg krzna i navlačio čarape od psećeg krzna. Nitko ga nikada nije vidio drukčije odjevenog. Tako je i živio sâm od te svoje invalidnine, a ujesen bi ubirao novac i od vrta, svake godine je netko dolazio kamionom i odmah sve odvozio. Zato nitko nije ni shvaćao što mu je trebalo ubijati one pse, kao da je od gladi već na umoru. – Ja triput dnevno jedem meso! – pohvalio se nekomu. – A vi?... Imao je Švažas dugonogu smeđu kuju koja se tjerala svakog proljeća i jeseni i tada bi za sve seoske pse, čak i za najmanje psiće koji su ionako trčkarali kamo god su htjeli, počinjali dani zarobljeništva: sve bi čvrsto privezivali na lanac ili zatvarali u staju, dok smeđoj kuji ne bi prošlo doba parenja. No Švažasa ta seoska pseta nisu zanimala: kad bi se vjetar okrenuo u smjeru grada, odande bi se okupljalo nekoliko desetaka drugih, čitav čopor vrzmao se po Švažasovu dvorištu dok bi on kuju vodio u staju, a svi psi strčali bi se za njom, tada bi Švažas povukao zasun na vratima staje, a kuju bi izveo kroz vratašca šupe i opet privezao uz kućicu da vjetar i dalje odnosi miris prema gradu. Tih dana za Švažasa bi nastupilo vrijeme napornog rada: ubijati, guliti, sjeći i soliti meso u dvije velike kace. S litavskoga prevela i bilješku sastavila: Mirjana Bračko, Ivanec
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=