88 NOVI PRIJEVOD Romualdas GRANAUSKAS (1939. – 2014.) Žene koje su to vidjele, govorile su da nikada neće zaboraviti tu ljepotu: preko vrta osutog cvjetovima, preko same njegove sredine, išao je visok, crnokos Švažas kovrčavih uvojaka, a pokraj njega, držeći ga pod ruku, koračala je mlada u tako lijepoj, bijeloj sašivenoj haljini i velu da se činila bjelja i od procvale jabuke! Bio je to par koji je Bog uistinu morao blagosloviti za dug i ljubavlju ispunjen život. Svadba nije bila velika, no zbog nekoliko razloga dugo je ostala u sjećanju čitavog sela. Prije svega, Švažas je odande doveo samo jednu mladu, a sestru – nije, rekavši da se razboljela. Zatim, kad se navečer, nakon što je već pao mrak, mladi par djevera ljubio u vrtu pod jabukama, preko Vente je drugim čamcem doplovila druga sestra, ali nije se popela padinom u dvorište, već je u polumračnom vrtu tražila najvišu jabuku i počela za nju vezati uže. Kad su počeli vikati: „Što to radiš!... Što radiš?!...“, ona je, pustivši obješenu omču da se njiše, jurnula natrag do rijeke i čuli su samo žurno udaranje vesala po vodi. Ne želeći upropastiti svadbu, to su rekli samo Švažasu i možda još nekomu; Švažas je došao, mirno razvezao konopac, namotao ga i odnio kući. Ujesen, možda krajem studenoga, kad je Venta bučala strašno narastavši, mlada Švažienė rodila je djevojčicu, iako tada, kada je vrt bio u cvatu, ni najpronicljivije žene nisu još ništa mogle primijetiti. Za kojih tjedan dana rodila je i njezina sestra. Tada je Švažienė umotala djetešce u plahte, zavezala ga konopcem i zatražila da je Švažas smjesta preveze na drugu stranu. – Zar ne vidiš kakva je sad rijeka?.. A djetešce nema ni tjedan dana... Ne daj Bože da... Čak nije još ni kršteno... – Kreni, rekla sam ti!... Leći ćemo oboje jedno uz drugo i, ne dao ti Bog, Švažase, takav život, budu li nalik!... Noseći u naručju svoj velik, bijeli smotuljak, čak je, i ne čekajući Švažasa, pošla stazicom kroz vrt do čamca, a on se s dva vesla na ramenu vukao za njom. No, prošlo je možda dobrih pola sata, kad su se opet pojavili na drugoj obali. Rijeka je oko njih bjesnjela i pjenila se, a Švažienė je nasred rijeke odjednom ustala, bacila daleko svoj zavežljaj i skočila za njim. Dok je Švažas pokušavao obuzdati čamac, dok se osvrtao na kojem će mjestu Švažienė prvi put isplivati na površinu, bijeli zavežljaj zahvatila je struja i smjesta ga odnijela daleko, a Švažienė se nije ni pojavila... Ta duga priča nije na Vidasa ostavila velik dojam, on je samo mirno zaključio: – Tko zna, hoće li čovjek ikada saznati kakve se sile kriju u njegovu umu? I što se događa s umom kad u njemu nešto neočekivano iskrsne iz dubine?.. No, dobro, nastavimo dalje učiti, inače ćemo i nas dvojica zastraniti ako ne položimo prijamne ispite.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=