87 Romualdas GRANAUSKAS (1939. – 2014.) NOVI PRIJEVOD psećeg krzna s naušnicima, možda je ona pod tom kapom već odavno bila olinjala i otpala? Nitko se nije sjećao da bi se Švažasovi odnekud bili doselili, od davnine su živjeli u selu i bili ribari. Na ovoj strani Vente u Smetonina vremena Švažas je bio jedini ribar, samo se time bavio i od toga živio. Svakog ranog jutra gurao je pred sobom drvenu, rupičastu kutiju pričvršćenu na kotače bicikla. Žene iz grada istoga bi časa pokupovale sve do posljednje ribice i mačkama skitnicama na tržnici ostao bi samo miris kutije. Kad su došli Rusi, zabranili su Švažasu da lovi mrežama, oduzeli su mu i mreže i čamac, no Švažas ionako već odavno nije više ribario, čak se ni rijeci nije više približavao. I bunaru se bojao prići. Jedan kraj lanca za krave bio je čvrsto pričvrstio za potporanj vitla, a u drugi je upleo oputu i najprije bi se njome opasao, a tek tada bi uzeo motku i, nagnuvši se nad rub bunara, sklopljenih očiju potopio bi vjedro. Već je davno postao nekako čudan: počeo je govoriti u nekakvim zagonetkama, iako se ne bi moglo reći da je pretjerivao, nije više gledao ljudima u oči, nije se prao, nikada nije išao u parnu kupelj, u crkvu, ni košulje više nije prao, nosio ih je dok se ne bi iznosile i tada bi odjenuo drugu. O takvim Švažasovim čudnovatostima seoski muškarci pričali su bez zlobe smijuljeći se, zato su se žene rado prisjećale Švažasove ljubavne priče, bila im je jako lijepa i da ta priča nije završila, svaka bi potajno željela naći se na mjestu Švažasove voljene. U svome selu Švažas se ni u jednu nije zagledao, no s druge strane rijeke, na onome imanju koje se vidi s Gradišta iza polja jarih usjeva, živjele su dvije sestre Rimdeikaitė, blizanke, neobično lijepe gospođice. Roditelji su im bili umrli, živjele su same i uzdržavale su se šivanjem. Svake večeri, čim bi Venta razbila led, Švažas je čamcem prelazio na drugu obalu rijeke, nimalo ne strahujući da će ledene sante koje prolaze smrviti drveni čamac poput ljuske od oraha. I tako nekoliko godina, svake večeri, ne mogavši se nikako odlučiti. Švažasovi roditelji imali su malo zemlje, samo tu dugačku padinu prema rijeci i dvije njivice iza staje, čiji je drugi dio bio i povrtnjak. Još sasvim mlad Švažas, kao član poljoprivredne družine, na čitavoj padini zasadio je lijep vrt i prije nego su došli Rusi bio je već u punom cvatu. Nije to bio običan vrt, već šest ravnih redova jabuka i krušaka koje su se spuštale do one livade obrasle pamuk travom, a u svakome redu po petnaest voćaka, njegovanih, pobijeljenih vapnom i, moglo bi se reći, milovanih. I Švažasovi roditelji već su bili umrli, i obje sestre blizanke postajale su starije, a svadbe nikako nije bilo. O toj su svadbi seoske žene i pričale uzdišući i raznježivši se. Bilo je proljeće, sve je cvalo u Švažasovu velikom vrtu, u dvorištu, oko bunara, već su galamili svatovi i muzikanti, a Švažas je isplovio čamcem po mladu. Kad ju je na drugoj obali doveo do čamca, mlada je glasno uzviknula i izgubila dar govora: čitavo dno čamca bilo je prekriveno procvalim granama jabuka!... Švažas ju je posjeo na bijele cvjetove, a sâm je uzeo vesla.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=