86 NOVI PRIJEVOD Romualdas GRANAUSKAS (1939. – 2014.) nekoliko poduka se i sâm praćakao uz travu poput psića, onda već pokušavao i naizmjence izbacivati ispružene ruke. Ta je rijeka Vidasa uistinu privlačila poput magneta. Čim bi odvojio pogled s knjige, odmah bi se dugo zagledao u Ventu koja je niže tekla, u vrtložnu struju, po deset puta dnevno neprestano je predlagao da se spuste dolje i okupaju i Gaučys ga je vrlo često morao pitati: – Jesmo li se mi ovamo došli kupati ili ponekad baciti pogled u knjigu? Vidas bi snažno zatresao glavom da mu prizor rijeke koja teče nestane s očiju. I još onaj prvi put, kad su njih dvojica vozili bicikl uz polje raži prema Švažasovu imanju, a zatim padinom kraj vrta, Gaučys je, tko zna zašto, rekao: – Evo, ovdje živi Švažas-Vodeni vilenjak. Možda zato što se, kad je bio mali, panično bojao tog Švažasa, kao i sva seoska djeca. U golemu Švažasovu vrtu uvijek je bilo napadalih najljepših jabuka, one bi se hrpimice bijelile i crvenjele u travi, ali nitko se nije usuđivao sagnuti i zgrabiti barem jednu, čak ni onu koja bi se dokotrljala nasred staze. Kad bi ugledao razgrajanu grupu djece, Švažas bi unaprijed izlazio na svoj puteljak i mirno čekao. Djeca bi utihnula, od straha bi se uhvatila za ruke i zbila se u tako čvrstu grupicu da bi se hodajući čak zaplitala golijenima i stopalima. – Sad stanite – mirno bi rekao Švažas. – Budete li krali moje jabuke – zapaprit ću vam!... Tada bi im okrenuo leđa i mirno se odgegao u kuću. O Bože, kako bi se iznenadno začulo tapkanje bosih nogu prema podnožju brda! I plač manje djece koja bi, trčeći, zaostajala ili padala. Seoski muškarci čak su prekoravali Švažasa: – Zar ti je žao ako dijete uzme kakvu palu jabučicu? Pa ionako su gotovo sve trule! – To što trule, to je dobro, gnjiljenjem gnoje zemlju u vrtu. – A zašto ih strašiš da ćeš im zapapriti? – Možda ću im i zapapriti, što oni znaju? Slegnuvši ramenima, on bi se polako udaljio od muškaraca. – A zašto ga zovu Vodeni vilenjak? – upitao je Vidas, gledajući u taj veliki vrt na padini. Gaučys je želio ispričati, ali je nedaleko ugledao samog Švažasa koji ih je vrlo pažljivo promatrao. Švažasu nije trebalo govoriti „dobar dan“, nitko u selu nije mu govorio, jer ni on nikomu nije odgovarao. Obojica su prošla bez riječi, no Gaučys je na leđima dugo osjećao njegov pogled. Prije je Švažas bio čovjek kao i svi, bio je vrlo lijep, naročito je lijepa bila njegova kosa, bujna i kovrčava, kakvu nijedan mlad muškarac u okolici nije imao. Gaučys, naravno, tu njegovu kosu nikada nije vidio, jer je Švažas i zimi i ljeti hodao u kapi od
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=