85 Romualdas GRANAUSKAS (1939. – 2014.) NOVI PRIJEVOD Dalje su tjerali svoj bicikl uz rub polja raži prema Švažasovu imanju, onamo je vodio uzak puteljak, zatim kroz samo imanje, pa niže dugačkom padinom gdje je bio velik Švažasov vrt, a zatim su se probijali kroz raskvašenu livadu koja u velikom luku okružuje Gradište do same rijeke; nju nitko nikada nije kosio jer je na humcima rasla samo oštra, rebrasta trava ili pamuk trava. Vjerojatno je ovdje prije sto godina bila močvara koja se ljuljala, možda kakav zaštitni jarak ili nešto slično. Padine Gradišta bile su visoke i strme, bicikl bi ostavili u iviku pokraj rijeke i uspinjali se na vrh. Vrh je bio ravan poput stola, obrastao nekakvom nježnom travicom i majčinom dušicom. A na samom njegovu rubu rastao je velik, stari bor kojemu je vjetar slomio vrh. Možda je prije rastao usred same poljanice, no Venta je neprestano glodala i izjedala donji dio Gradišta, svake godine rušeći u riječni tok velike komade zemlje zajedno s busenjem, korijenjem trava i jamama lastavica pokućarki. Čak je dio kvrgavog, otkinutog, isprepletenog korijenja bora već visio u zraku. No jedna debela, malo osušena grana pružala se visoko iznad rijeke, iznad duboke nastale udubine i nitko nije znao koliko je duboka ta udubina, iako su neka seoska djeca, idući malo dalje po toj grani, skakala u nju kao„mali vojnici“, nogama prema dolje stisnuvši ruke o bokove, no nitko nikada nije stopalima dotaknuo dno te udubine. A druga obala bila je plosnata i ravna, ponegdje obrasla ivicima, ponegdje bujnom travom do same vode. Još dalje rasle su jare žitarice, iza njih nazirali su se krovovi nečijeg imanja i nekoliko drveća, a pravo prema njima vodila je kroz usjeve ugažena staza. Manja seoska djeca nisu ovamo dolazila na kupanje, za njih je tu bilo previše duboko i opasno, ona su se praćakala na drugoj strani sela, u plitkom rukavcu, gdje se na dnu vidio sitan pijesak i ljuljuškalo se nekoliko privezanih čamaca. Popevši se na vrh, njih dvojica bi u sjeni bora na zemlju prostrli hlače i košulje, ispružili se na trbuh i otvorili knjige. Maturu su položili nešto bolje od prosjeka, no prije prijamnih ispita obojica su trebala još dobrano zapeti iz engleskog i matematike. Tu, na samome vrhu, bilo je svježije, uvijek bi popuhnuo makar i topao, no ipak kakav-takav vjetrić, pokrenuo bi kosu i stranice knjige. – Kako je tu dobro!... – zadivio se Vidas kad su onamo došli prvi put. – Tako je dobro da se ne mogu ni usredotočiti. U njegovu selu nije bilo velike rijeke, ni u blizini nije protjecao ni najmanji potočić, zato Vidas nije znao plivati. – Tako neće biti dobro! – zaključi Gaučys. – A ako te prijamna komisija pita znaš li plivati? Mornar, a ne zna plivati!... Ništa te više neće ni pitati, to će biti dovoljno... Odlazili bi prilično nizvodno od Gradišta, gdje uz samu obalu nije više bilo ni udubina, ni virova i Vidas je, kojeg je Gaučys u početku odozdo pridržavao, a nakon
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=