84 NOVI PRIJEVOD Romualdas GRANAUSKAS (1939. – 2014.) 3 To njegovo i Vidasovo ljeto bilo je suho, vruće i prašnjavo. Od početka lipnja, od početka maturalnih ispita, gotovo nijednom nije pala kiša. Čitav grad bio je prožet vrelinom, drvca uz nogostupe, lišće jabuka u vrtovima bilo je sasvim sivo i boležljivo. U knjižnici, ni od koga taknute, sve knjige izgledale su stare i nikomu potrebne. Zaključana su vrata svih škola, pusto je košarkaško igralište, samo je s druge strane ulice na staklu vrata neke ustanove s vremena na vrijeme bljesnuo snažan tračak sunca. Učenika na ulicama uopće nije bilo, svi su ludovali van grada u sjenicama. Tko god je mogao; bilo je ondje i odraslih koji su u vrtovima ostavili usamljene bakice s kanticama za polijevanje. Grane s dozrelim višnjama, svijene pravo iznad nogostupa, ove godine tko zna zašto nisu bile baš jako obrane, ni baš jako slomljene. Vidas je imao bicikl i od ranog jutra, u košulji već pocrnjelih leđa od znoja, dolazio bi okrećući pedale s druge strane grada, uz prugu. Majka bi već bila u kolhozu, njih dvojica pojeli bi malo plodova sa stare višnje, pričvrstili bi Gaučysovu kožnu torbu na prečku bicikla i odjurili njime preko pruge, uz polja i jarke do Gradišta. Vidas se majci sviđao, iako ga je vidjela svega nekoliko puta, a duže nisu ni popričali, zato je o svemu poslije ispitivala Gaučysa. – Ozbiljan dječak – zaključila je. – Samo što je siroče. – Pa ima oca, ima maćehu! – Ma-će-hu... Ne znaš ti što znači odrastati uz očuha ili maćehu, ne daj Bože, koliko sam se napatila, sama sam rasla. – Vidas nikada nije rekao da mu je loše. Ima i bicikl, sve... – No, bi-ci-kl... Na čelu mu piše da je nesretan. – Ništa ti više o njemu neću reći! – naljutio se Gaučys. – Možeš i ne reći, ali ono što je na čelu napisano – napisano je. On u životu neće imati sreće. – Našla se proročica!... – No, dobro... A kad počne padati kiša, vas dvojica ćete ovdje učiti? – Tada – odvojeno, a poslije će Vidas ponovno doći. Odgurali su bicikl na glavnu cestu, neko vrijeme su stojeći promatrali veliko polje raži iza kojeg se svijetlio iverjem pokriven krov Švažasova imanja, a ondje, u podnožju, tekla je Venta. Činilo im se da čak ovdje, na glavnoj cesti, mogu namirisati svježu vodu rijeke. Lijevo od raži bio je preostali dio sela, no sad su ga svi nazivali „centar“, jer ondje je i bilo središte radne brigade, svjetlucala su stakla povrtlarskih staklenika, škriljac na spremištu za žito, ondje su se svakog jutra okupljali svi stanovnici sela i brigadir bi određivao gdje, tko i što treba raditi.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=