83 Romualdas GRANAUSKAS (1939. – 2014.) NOVI PRIJEVOD takav bljesak nečim će se odraziti u srcu, nešto ondje u njemu treperi, slatko se trza i ugodno, sporo uzbuđenje razlijeva se čitavim tijelom. Sada se s Vidasom – tako se zvao njegov prijatelj – sastajao za vrijeme svakog odmora, a poslije nastave nisu žurili, kao prije, pravo kući, svatko svojim knjigama. Vidas bi pratio Gaučysa do samog prijelaza preko pruge, zatim Gaučys njega – natrag do škole i tako nekoliko puta i cijelo su vrijeme razgovarali, razgovarali, razgovarali, kao da žele nadoknaditi sve ono vrijeme koje je svaki proveo šuteći uz svoje knjige. Ako Gaučys do sada još nije ozbiljnije razmišljao kamo će se upisati i gdje će se školovati, Vidas je već odavno i čvrsto znao: upisat će se u Pomorsku školu u Klaipėdi, postat će navigator, zatim će nastaviti školovanje u Lenjingradu, završit će studij i naposljetku će ipak postati kapetan duge plovidbe. Svojim maštanjima ubrzo je oduševio i Gaučysa i ovaj se čak žešće zagrijao, jer sebe nije više mogao zamisliti drukčije, već da se školuje zajedno s Vidasom. Čak bi živjeli u istoj sobi. Najneobičnije je bilo to što obojica more ni izdaleka nisu još vidjeli. Samo su u knjigama mnogo puta putovali parobrodima, jedrenjacima ili plovili oceanom na nabrzinu skalupljenoj splavi. No, to nikako nije utjecalo na njihovu odluku. Jer nitko nije razjasnio odakle, kako, zašto se seoskoj djeci koja su rasla u malim zatvorenim prostorima, među kolibama, njivama, jarcima, pašnjacima, koja nikada nisu vidjela daleke obzore gdje se nebo izravno spaja sa zemljom ili morem – odakle se u ušima takve djece jednoga dana začuje zvučan glas koji poziva u velika prostranstva, zašto poslije ne utihne, zašto tako dugo ne ostavlja na miru ona nestalna srca i nemirene umove koji se tako brzo uznemire? Nekoliko noći Gaučys uistinu nije spavao razmišljajući o svojoj budućnosti, no teško da je to bilo razmišljanje, prije dugačak niz jasnijih i malo manje jasnih prizora: eno, on i Vidas stoje na obali mora odjeveni u nove odore pitomaca, eno njih obojice na brodu, na samome njegovu pramcu, a olujni valovi zapljuskuju im lica slanim kapljicama, eno – Gaučys već sâm upravlja svojim brodom, Vidasa već odavno nema uz njega, Gaučys dalekozorom promatra beskrajno vodeno prostranstvo, dok daleko na obzoru ne ugleda tako dobro znane obrise Vidasova broda i nekomu naređuje da njegov brod triput dugačko i otegnuto zatrubi pozdravljajući brod kapetana Vidasa, a odande također dopire dugačako i otegnuto trubljenje. To Vidas pozdravlja svog najboljeg prijatelja kapetana Gaučysa... Dakle, u tih nekoliko noći sve je bilo odlučeno.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=