82 NOVI PRIJEVOD Romualdas GRANAUSKAS (1939. – 2014.) – A jesi li čitao – „Morskog vuka“? – A„Otok s blagom“? – A„Djecu kapetana Granta“? – Slušaj!... – odjednom se dosjeti Gaučys. – Pa sve je o moru! – Naravno – novi prijatelj je, što je mogao ozbiljnije, kimnuo glavom. – A o čemu bi drugome moglo biti? Ispostavilo se da prijateljstvo do smrti može početi i ovako: od pročitanih knjiga. Nije li u pravu neki čovjek koji je jednom mudro rekao da mladost u prijateljstvu traži sličnosti, a starost – razlike? I novi prijatelj živio je na selu, samo s druge strane grada, ujutro je također gutao knjige i Gaučys je za vrijeme tog prvog njihovog razgovora pomislio, nije li on taj koji je sijedoj knjižničarki slagao da je od prve svladao knjigu na ruskom, međutim naglas to nije rekao. Gaučys nije više imao oca, prijatelj nije imao majku, ali imao je maćehu i još dva mlađa polubrata, no Gaučys je po nečemu shvatio da je njegov novi prijatelj također usamljen. Kad su se naposljetku razišli, ljetni dan već se pretvarao u predvečerje, na nasipu uz prugu ležao je prljav, čađom pokriven snijeg, plavkasto su svjetlucale izlizane tračnice, počela je stezati laka studen nadolazeće noći. Putem kući Gaučysu bi ponekad zastao dah od misli koje su mu se sad vrtjele po glavi poput kakvih riječnih vrtloga. I tako uzvišen, nekakav nezemaljski osjećaj, do sada nedoživljen i neznan: on ima prijatelja! Ima pravog prijatelja! Pa Gaučys je mnogo čitao o tome što je to pravo muško prijateljstvo, kakve duboke tragove ono ostavlja na duši i u sudbinama. Ono može čak i prevariti te sudbine, smrviti ih u komadiće, tako veliko i snažno može ponekad biti!... Međutim, osjećaj za buduće prijateljstvo Gaučysa je pomalo i plašio: a hoće li on znati biti prijatelj? No osjećao je da od tog prijateljstva nema kamo uzmaknuti, da se ono neizbježno približava i što sad znače slabe Gaučysove nedoumice u odnosu na radost koja ga obuzima, nasuprot krvi koja mu šumi u ušima, nasuprot tom još nikada doživljenom osjećaju sreće koji ga podiže uvis? Kad se najeo, nije otvorio nijednu knjigu, majka ga je čak začuđeno pogledala. Gaučys je želio samo to da i ona što prije ode u krevet i ugasi svjetlo. Želio se ispružiti na leđa, gurnuti ruke pod glavu i čitavu noć maštati o svom budućem prijateljstvu. No zaspao je mnogo brže nego što se nadao, premoren od novih osjećaja tog dana, zaspao je naglo, baš usred maštanja. Majka ga ujutro nije budila jer je bila nedjelja, on čak ni s pola uha nije čuo kako ona u kuhinji zvecka s obje svoje limene kantice za mlijeko. Kad je izišao u dvorište, rub šume bio je još modrikastiji nego jučer, a sjajno sunce već se bilo podiglo i danas će biti južina, kapat će s južne strane krova, bit će dobro sjediti za stolom okrenut licem prema prozoru i promatrati kako blistaju viseće debele ledenice, kako kaplje klize po njima i padaju nakratko bljesnuvši, a svaki
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=