81 Romualdas GRANAUSKAS (1939. – 2014.) NOVI PRIJEVOD sunce ili se na sve strane njiše vrh stare višnje. Gdje je on u to vrijeme bio – nitko nije znao, osim njega samog. Dok je bio u srednjoj školi, osim onoga posljednjeg proljeća, nije imao nijednog dobrog prijatelja. Ali nije ga ni tražio. Nije se družio ni s jednom djevojčicom, kao da je vrijeme one prve, nezaboravne ljubavi prošlo pokraj njega. Pa ipak nije bio nekakav neuljudan, natmuren tinejdžer, bilo je dovoljno samo mu se srdačno obratiti... i on bi se mnogima povjerio, odmah, do kraja, ali nije se imao komu. Ti drugi družili su se, prijateljevali, jedni s drugima se svađali, zadirkivali, pisali ljubavna pisamca i pjesme, nestrpljivo čekajući da dođe subota i u školi će opet biti ples. No Gaučys još nije bio gradsko dijete, nakon posljednjeg sata on bi se sa svojim knjigama, uz prugu, vraćao kući. Ali nije više bio ni seosko. Sada je bio sasvim svoj, točnije – pripadao je knjigama. Dijete od knjiga koje nikomu nije smetalo i nikoga nije zanimalo. Nepročitanih knjiga u školskoj knjižnici uskoro više nije bilo: ni litavskih, ni ruskih. Kada je spuštenih ruku tužan stajao ispred polica, sijeda knjižničarka bez riječi je okrenula telefonski broj i nekoga nazvala: – Maryte, hoćeš li možda dobrog čitatelja?... Da?... Ne, on još nema osamnaest, ali kad bi vidjela kakav je to čitatelj! Boljeg uistinu nisi imala. Prezime mu je Gaučys, Juozapas... Da?... U jedanaestoj. Neka dođe? Hvala ti. Tako je Gaučys postao članom i gradske knjižnice. Koliko je ondje bilo još nepročitanih i neviđenih knjiga, koliko ih je ondje bilo!... Tada je još bila veljača s prvim južinama, s hladnim kapljama koje su kapale sa svih krovova. Poslije nastave, kao i uvijek, Gaučys je krenuo u smjeru suprotnom od kuće – prema gradskoj knjižnici. Toga dana sve ga je radovalo: i sunce koje sja tako neobično za oči nakon dugog i snježnog siječnja i kaplje koje kaplju i misao koja mu je tek sada, tko zna zašto, sinula: pa uskoro će proljeće, posljednje proljeće u školi! Još nekoliko mjeseci – i gotovo, zbogom, a dalje?... Što dalje, Gaučys nijednom nije bio pomislio. Ondje, u uskom prolazu između polica, susreo se sa znancem iz susjednog razreda, no samo su se pozdravili kimnuvši glavama, a kada je Gaučys ispružio ruku prema debelom, tamnomodrom svesku „Port Artura“, njihovi prsti slučajno su se dotakli. – Uzmi – Gaučys je povukao ruku. – Pročitat ću poslije. – Ne, ne, ti uzmi! Kad pročitaš, reći ćeš mi, pa ćemo zajedno ovamo doći i preuzet ću je na svoje ime. Čitaš li brzo? Hoće li ti tjedan dana biti dovoljno? – Neće toliko trebati. Obojica su izašla na ulicu, na ono sjajno sunce. Neko vrijeme išli su zajedno i njihov razgovor odvijao se otprilike ovako: – A Cusima si čitao? Dobra knjiga, zar ne?
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=