80 NOVI PRIJEVOD Romualdas GRANAUSKAS (1939. – 2014.) Premda je njezin glas bio tužan, Gaučys se osjećao jako ohrabren, odvažno se prihvatio svoje prve ruske knjige, možda i previše odvažno, jer se treće ili četvrte večeri gotovo rasplakao zbog nemoći, a i rječnikom se još nije znao dobro služiti, jedna te ista riječ imala je mnogo značenja, pa odaberi sad, ako si pametan, ono jedino i ispravno. Desetak dana poslije odnio je i stavio na stol sve litavske, knjižničarka je jednu po jednu premjestila na drugu hrpicu: – A gdje je ruska? Ništa nije uspjelo?... Sâm ne znajući zašto, Gaučys ju je bio umotao u novine i gurnuo u torbu uz udžbenike i sad je odmatao te novine. – Svladao si je!... – ozarila se žena. – Ti si je, dijete, svladao!... Gaučys je stajao ispred stola sav crven i ubrzano dišući, kao da ju je upravo sada i svladao. – I ja ću sad imati već dva čitatelja ruskih knjiga: tebe i učiteljicu ruskog jezika. Ima još jedan iz tvog naraštaja, u susjednom razredu, ali on me obmanuo: po očima sam mu vidjela da nije svladao... A ti si svladao! Gaučys se jedva suzdržao da ne upita: tko je to? Tek je nekoliko godina poslije saznao njegovo ime i prezime, kad su obojica postali nerazdvojni prijatelji, no tada je već i prijatelj bio svladao, ne od prve, kao Gaučys, ali je svladao. Uskoro je iz ruskoga jezika dobivao same petice, ali to su i bile jedine petice u dnevniku uz njegovo prezime, jer sad je za udžbenike ostajalo sve manje vremena. Majka niti se što razumjela u Gaučysovo obrazovanje, niti je imala vremena brinuti se o tome, bilo joj je važno samo da dijete ne ponavlja razred. Njihovo selo već je odavno bilo upisano u kolhoz, osim ostalih poslova, svima su odredili da plijeve ciklu po najvišim normama, a prije nego što bi otišla na rad u kolhoz, već bi bila raznijela mlijeko po gradu. Kad bi se navečer vratila kući, žurno bi se prihvatila trećih poslova: krave, kokošī, praščićā. Kad bi već ležala u krevetu, udarala bi po pokrivaču rukama koje bi je tupo boljele, iako je još uvijek bila mlada i jaka žena. Gotovo nikada nije pitala kako mu ide u školi, za toliko godina nijednom nije bila ni na jednom roditeljskom sastanku, a Gaučys, zadubljen u knjigu, jednako tako nije ispitivao što su danas u onoj brigadi vršili, želi ili sijali. Sve ono što se događalo iza željezničke pruge prema rijeci uopće ga nije zanimalo. Imao je svoj vlastiti život, a u njemu – svoje vlastite radosti i svoje vlastite brige. Sada je želio samo čitati: od jutra do večeri i, kada bi bilo moguće, od večeri do jutra, čitav tjedan, čitav mjesec, čitav život. No nisu ga ondje privlačila sama znanja, uopće ne, pa nisu to bile neke znanstvene knjige, već samo beletristika, romani. Nešto drugo ga je privlačilo, možda to što... Jer čim bi otvorio knjigu, ne bi odjednom nestao samo ovaj svijet, već ni samog Gaučysa tu više ne bi bilo. Tu: uz željezničku prugu, uz šumu, u njegovoj kući, za njegovim stolom. Uši ne bi više čule vlakove koji prolaze, oči ne bi više vidjele svijetli li u dvorištu
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=