79 Romualdas GRANAUSKAS (1939. – 2014.) NOVI PRIJEVOD Gaučys je rastao, od bebe je postao dijete, od djeteta – tinejdžer, njegovi putovi postajali su duži, svijet se širio: znanja, iskustvo, prostori: na samome početku – samo uz prugu do škole i uvijek tom jednom ulicom, zatim već dalje, već drugim ulicama, pa na drugu stranu grada do velikog mlina na Venti i na suprotnu stranu gdje počinju tresetišta, no uvijek je išao sâm, pamteći sve i sâm o nečemu razmišljajući. Čudno, ali u školi se nije bio zaljubio ni u jednu djevojčicu, barem ne onako da bi noću samo o njoj razmišljao i prevrtao se ne mogavši zaspati. Čak ni na ples u školi nije odlazio, možda je i bio jednom ili dvaput, no ondje mu nije bilo zanimljivo. Nije se osjećao lošiji ni zato što nije imao dara ni za crtanje, ni za pjevanje, ni za glumu, ni za organiziranje nekih razrednih priredaba, jednom riječi, ni u čemu nije pokazivao inicijativu, a bio je i prosječan učenik, razrednica ne bi mogla reći što ga uistinu zanima. Riječ „sve“ nije bila pogodna.„Ništa“ – također nije odgovarala. Kažu da je mladost dodijeljena za život, a starost – za razumijevanje. Gaučysu je, čini se, bilo određeno obrnuto: još u petom razredu, u samo proljeće, iskusio je – i za njega samog neočekivano – veliko zadovoljstvo u čitanju! I čitav njegov život kao da je krenuo drugim smjerom, čak se možda preokrenuo, takvo iznenadno otkriće, proširenje vidokruga u kojem se osjećao izgubljen, začuđen, ali sretan, Gaučysu je od iznenađenja oduzelo moć govora. Više nije bio usamljen. Sa žarom se bacio na čitanje, uistinu je gutao, proždirao knjige, gotovo svaki treći dan donoseći hrpicu novih iz školske knjižnice, ali njih ondje nije bilo na tisuće, već svega nekoliko stotina jer one starije, skupljane možda dvadeset godina, bile su uklonjene, odvezene, vjerojatno i spaljene. Samo je ruskih bilo mnogo, ali ruski on još nije baš dobro znao i svaki put kada bi u ruke uzeo debelu rusku knjigu, drhteći od nestrpljenja da je pročita i razumije – svaki put obuzimali bi ga strah i nemoć: neću je svladati, neću je razumjeti i kako će biti tada kad mu se nesposobnost razumijevanja zatvori pred očima poput visokih, nesavladivih vrata? Sijeda žena koja je ondje radila već je davno uočila Gaučysa i uvijek ga dočekivala s toplim osmijehom. Nikomu nije dopuštala da odnese odjednom više od tri knjige, takvo je bilo pravilo, a Gaučys bi ih uzeo onoliko koliko je mogao obuhvatiti pod pazuhom, no sljedeći tjedan sve bi one bile pročitane i vraćene. Često je promatrala Gaučysa kako stoji pred policom s ruskim knjigama bespomoćno spuštenih ruku. – Ne žalosti se, dijete. Dat ću ti najprije tanku. I rječnik ću ti dati. Samo te knjige nemoj neprekidno čitati, već samo onda kada budeš umoran od litavskog. Rječnik možeš imati kod kuće do proljeća. Čitaj po jednu, dvije stranice i ne bubaj nove riječi napamet, kao na nastavi, riječ će sama pronaći put do pamćenja. Riječ se pamti u rečenici, sama od sebe, a ne kad je ponavljaš kao papiga. A vrijedi umoriti se, dijete – ima dobrih ruskih knjiga, čak jako dobrih. Što dalje, to će manje za tebe biti dobrih litavskih, morat ćeš čitati ruske, od toga ne možeš pobjeći.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=