78 NOVI PRIJEVOD Romualdas GRANAUSKAS (1939. – 2014.) učiteljica Blažiūnienė nije donijela sa sobom iz Kaunasa, već samo dva kovčega s najneophodnijom odjećom. Odlazeći s uprtama u grad, majka bi ga dizala iz kreveta i zapovijedala da smjesta sjedne za stol i jede misleći, dok bude jeo uistinu neće više zaspati i neće zakasniti. U lavoru pokraj peći za njega je bila pripremljena voda za umivanje, no on se umivao kao mačak – kad bi se najeo, kad bi majka bila već daleko oteturala niz željezničku prugu, pa čistoću ni ušiju ni vrata nije imao tko provjeriti. U prvome razredu još nije dobro znao gledati na sat, zato mu je majka na staklo prilijepila usku papirnatu trakicu: kada velika kazaljka bude tu, onda već mora obući kaputić i krenuti. Bio je poslušno i šutljivo dijete, nije se verao po ogradama i drveću, samo se vrijeme njegova djetinjstva, kad se nemaš ni s kim igrati, ni što čitati, vuklo beskrajno sporo, osobito ujesen i zimi, kad se rano smrači, kad pada kiša, kad sniježi, kada tisućama glasova šumi i ječi šuma i vrlo glasno, do prestravljenosti, na drugoj strani kuće kloparaju dugačke željezničke kompozicije. Tada bi odlazio u staju kravi, ponio bi sa sobom s drvocjepa kladice, triješće, sâm bi smislio nešto za igru, a ta topla, krupna, krotka životinja bila mu je najbolji prijatelj. Krava bi čak počela mukati kad ga duže vrijeme ne bi vidjela. On bi joj pričao priče, one koje su bile u „Aušrinė“ i „Sakalėlisu“: o braci Ivici i sestrici Elenici, o tri kolara koji su svoje trbuhe objesili na drvo i otišli u svijet, o Kęstutisovoj borbi s križarima i o Birutė. No jednim uhom kao da je uvijek osluškivao ne klopara li u blizini vlak, izlazio bi iz staje i gledao dok mu s očiju ne bi nestali posljednji vagoni, a zimi, u kući, začuvši da on ponovno dolazi, odmicao bi rubove zastora, prilijepio nos na hladno staklo i promatrao kako snažna svjetla parne lokomotive rasijecaju mrklu tamu, probijajući put svjetlosti kroz kapi kiše ili snježne mećave. Zastrašujući i tajanstveni su bili ti vlakovi za usamljeno i tužno dijete seoske udovice, pa je možda još iz tih dana za čitav život ostala njegova navika: mogao je razgovarati s čovjekom, mogao mu je gledati pravo u oči, pozorno slušati, no bilo je vidljivo da jednim uhom čitavo vrijeme kao da osluškuje još nešto što bi se odmah moralo začuti. Začuti odnekuda: sprijeda, sa strane, možda iza leđa i ne zna se kakav će biti taj zvuk koji će se neočekivano razlegnuti. Glasan poput pucnja ili tih poput šapata. Suučenici iz razreda, posebice suučenice, ponekad bi se čak okretale unatrag, kao da su odjednom osjetile da im se straga približava netko treći. Grad ga je odmah svladao, čvrsto i više ga nije puštao. Istini za volju, svaki dan ga je od sebe nakratko puštao da se vrati kući i prenoći, ali samo do sljedećeg jutra dok se opet, uzevši nekoliko knjiga i bilježnica, ne bi u određeno vrijeme morao vratiti. Škola mu je sad bila sve: učitelji, nastava, odmori, košarka, stolni tenis u hodniku, jako mnogo jednako takve djece, a u selu – što?: umorna majka, krava i prase. Istina, krava više i nije mukala ne dočekavši ga, a kad je ostarjela, majka je uzgojila drugu, a tu drugu nije čak ni počeškao među rogovima.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=