77 Romualdas GRANAUSKAS (1939. – 2014.) NOVI PRIJEVOD Spuštala se noć kad su se susjedi počeli okupljati na bdjenje, otac je ležao na odru u velikoj sobi odjeven u svoje vjenčano odijelo, sa svake strane gorjele su dvije svijeće, a nad uzglavljem, obješen na zid, crnio se velik, drveni križ. A majka je, ogrnuta crnom maramom, sjedila u niskom naslonjačiću pokraj uzglavlja lijesa, ne odvajajući pogled od očeva lica. Muškarci – crkveni pojci, svi su se smjestili oko stola, a žene su sjele na Gaučysov krevet i krevet njegovih roditelja. Bilo je sasvim, sasvim tiho, ubrzo će se svi prekrižiti i početi izgovarati molitvu. I u toj tišini, s one strane gdje je bio lijes, začulo se prigušeno: krc!... Ruke koje su se već podizale prema čelu za križanje, tako su i zastale polupodignute, jer ponovno se začulo, sad već dvaput: krc!... krc!... Svi su pogledali u donji dio lijesa, u one očeve nazuvke koje je majka bila čisto oprala na bunaru. Gornji dijelovi nazuvaka bili su premazani svinjskom masti i čađom s kotla, zato su gotovo blistali, samo su stopala bila izrezana od nekoliko puta presavijenih novina i prilijepljena prethodne večeri kuhanim i naribanim krumpirom. I da majka nije bila nekako zaboravila premazati novine na stopalima tom čađom, sad se ne bi tako izrazito bijelile iako, istinu govoreći, nisu se baš jako ni bijelile, prije bi se moglo reći da su se sivile pokrivene crnim točkicama, a bilo je čak i pepeljasto sivih zakrpa jer je i na jednom i na drugom ostao po jedan izrezan komad fotografije iz novina. Na jednoj se vidjela bočna strana tenka s bijelim njemačkim križem i pola topovske cijevi, na drugoj – donji dio avionskog krila s ruskom petokrakom... Naravno, kad se okupilo toliko ljudi, od njihova disanja, od topline pećice, naribani krumpir osušio se i ta stopala od novina počela su se – krc! krc! – odvajati od nazuvaka. Majka je jurnula do police da te novine sasvim ne otpadnu i ne vidi se meso očevih nogu, zgrabila kalem crnoga konca i čvrsto omotala ta novinska stopala uz nazuvke: možda će i pucketati, ali sad već neće sasvim otpasti. Goreći od stida, opet je sjela na svoju stoličicu i dugo nije više gledala ni u očevo lice, ni nikamo drugdje, samo je sjedila nisko pognute glave. Nisko, nisko. Nitko joj nije rekao ni riječ, nitko, čak se ni žene nisu međusobno došaptavale, cijelo vrijeme bila je tišina i u toj tišini ruke svih opet su se podigle na križanje... 2 Dok je pohađao seosku školu, Gaučys je uistinu bio usamljeno seosko dijete, čak ne u cijelome selu, već samo u njegovu malom dijelu koji se sastojao od pet kućica uvučenih između šume i željezničke pruge. Druge djece njegove dobi tu nije bilo, nije bilo ni knjiga, samo „Aušrelė“ i „Sakalelis“2. Tih knjiga nije bilo ni u školi, jer ih 2 „Zorica“ i „Sokolić“ – mjesečni časopisi za djecu poljske manjine u Litvi. (Op. prev.)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=