76 NOVI PRIJEVOD Romualdas GRANAUSKAS (1939. – 2014.) preširoko je, da zakoračiš na svaki – prekratko je, zato jednom nogom moraš stati na prag, a drugom – u prostor, na šljunak ili tucanik koji ta stopala smjesta izjede. – Ali zašto je išao po tim pragovima, zašto? – netko još uvijek nije razumio. – Zašto nije hodao pokraj? – Najprije možda i nije išao – objašnjavao je Lenkauskas. – No koliko možeš hodati? Je li bio sit, je li se kakve slanine najeo? Sasvim je oslabio, osjetio je da će svakog trena pasti na zemlju i više neće ustati. Zato je poslije i hodao po pragovima, hodajući po njima doista nećeš zaspati! – Pa ipak je zaspao, kad nije čuo da dolazi drezina? – A kada je zaspao? Kad je bio već blizu svog sela! Opustio se čovjek potpuno. I spavajući je još hodao! Pa tako je malo bilo ostalo! – Ali kako je još mogao hodati na takvim nogama? – Kako ne bi mogao... – uzdahnuo je netko. – Svojoj kući je išao, ženi, djetetu... Svatko bi mogao. – Da... Vratio se kući... Na krunicu se vratio... No, to je sve, momci, idemo pjevati obrednu pjesan. A tada, razgledavši stopalo, Lenkauskienė je opet spustila nogu, uz rub kreveta primakla se bliže očevu licu, čvršće zategnula krajeve marame na vrhu glave, prstom pritisnula obje kovanice na očne kapke i tako se nisko nadvila nad njim kao da ga želi poljubiti. – Što mu to viri iz usta? Nisi vidjela dok si ga umivala? I majka se sagnula, no najprije je olabavila čvor marame. Iz samog kutka usana virila je mala vlat trave, sasvim kratka, možda kao trećina šibice, Lenkauskienė ju je cimnula i ona se slomila: – Odakle ta trava u ustima? Uhvativši gornju usnu prstima jedne ruke, palcem druge pritišćući bradu prema dolje, rastvorila je očeva usta i s dva prsta izvukla iz njih nekakvu zelenu napola sažvakanu kašu te je stavila na dlan svoje lijeve ruke. – Eto, ispružila je ruku i pokazala majci. – Hodao je i hodao i uz prugu jeo konjsku kiselicu!... Samo nemoj opet početi kukati! I majka je sagnuta gledala u tu zelenu kašu na Lenkauskienėinu dlanu, usne i brada su joj podrhtavale, napravivši nekoliko koraka sjela je na Gaučysov krevet, lice joj je postalo gotovo mirno. Prste obiju ruku gurnula je u kosu: – Ne boj se, više neću vrištati. – Onda daj da ga obučemo, skoro će i Lenkauskas s lijesom doći. Ja ću samo u dvorištu oprati ruke. A ti opet zaveži onaj svoj rupčić, samo čvršće, da se usne dobro spoje. Inače bi se mogli malo vidjeti zubi.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=