75 Romualdas GRANAUSKAS (1939. – 2014.) NOVI PRIJEVOD samo u gaćicama, ali jako mu se, jako piškilo jer otkako je izjurio u dvorište, još nije piškio. I tada su oni oboje opet začuli majčino naricanje, ali sad već iz kuće i opet samo onu jednu jasno izgovorenu riječ: – Gospode!... Gospode!... Lenkauskienė je jaučući ustajala s kamena, a Gaučys je osjetio da mu je među nogama odjednom postalo i toplo i mokro. Otac je sasvim nag ležao na krevetu, na golim podnicama, već opran, a njegova slamarica bila je prebačena na Gaučysov krevet, ali otac sada uopće nije nalikovao na oca: majčinom maramom bila mu je podvezana brada, krajevi marame zategnuti na vrhu glave stršili su poput dva zečja uha, na očne kapke bila je stavljena po jedna kovanica, a majka, kad su oni utrčali u kuću, kao da je sasvim zaboravila na očevu nagost, držala je u ruci jedan njegov nazuvak i još uvijek naricala ono svoje:„Gospode!... Gospode!“. – Što je sad bilo? – upitala je Lenkauskienė. – Ne viči! Nemoj više vikati. Vidiš, od tog tvojeg vikanja dijete se od straha upišalo. Majka je bacila pogled na mokro Gaučysovo međunožje, jecala je i jecala, kao da nešto guta, a nikako da proguta, ali ni riječ nije mogla prozboriti, samo je Lenkauskienėi neprestano pokazivala onaj nazuvak. Napola slijepa Lenkauskienė još ništa nije shvatila od tog pokazivanja, a Gaučys je već vidio: nazuvak je bio potpuno bez potplata, samo gornji dio i sarica, a kroz tu saricu skroz naskroz je svijetlio krajnji prozor. Kad je naposljetku shvatila, Lenkauskienė ni u ruke nije uzela taj nazuvak, već je jurnula do kreveta i podigla uvis jednu očevu nogu. Kad je vidjela stopalo, sad je već i Lenkauskienė počela jadikovati: – Isuse i Marijo!... Isuse i Marijo!... Živo meso!... Živo meso!... Dok je otac ležao u Lenkauskasovim kolima na kosi, tko zna zašto nitko nije ni primijetio ta stopala. Možda zato što su ona bila potpuno crna od smole sa željezničkih pragova i zemlje i krvavo meso pod njima zbog toga nije bilo crveno. Poslije, već noću, kad su seoski muškarci koji su se okupili na bdjenje izašli u dvorište pušiti, na sve moguće načine su o tome govorili, raspravljali, nagađali, umovali, ali ništa više nisu smislili, osim da je, pobjegavši s bojišta, od onih rovova, otac išao kući. A kojim putem je išao, još nitko točno nije znao. Ako su ostali preživjeli, možda će se poslije naći neki drugi koji su bili s njim i ispričati, no za sada je jasno samo to da je čovjek dolazio izdaleka, možda iz smjera Ryge ili Liepājae, možda iz još udaljenijeg kraja, išao je čovjek kući, hodao danju i noću, a da ne zaluta – hodao je uz tračnice koje su ga trebale dovesti pravo do kuće, gotovo do samog praga, ali nije došao, nedostajalo mu je nekoliko stotina metara kad je na njega naletjela vojna drezina. I još su govorili da je dotle, dok su na nazuvcima još bili potplati, vjerojatno hodao po samim pragovima, iako je prilično nezgodno tako hodati: da prekoračiš jedan –
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=