74 NOVI PRIJEVOD Romualdas GRANAUSKAS (1939. – 2014.) Gaučys, jako umoran od škole, bio bi slatko spavao sve dok se ona ne bi vratila kući, no probudio ga je majčin krik u dvorištu: – Kako si ga to polegnuo?!... Kako si ga polegnuo, vraže?!... Pravo na golu kosu!... Od tog povika Gaučys se u trenu razbudio, samo u gaćicama istrčao u dvorište i čak je uspio čuti što sasvim tiho, no ipak kao malo posramljeno, govori Lenkauskas: – Položi ga na što god hoćeš, njemu je sad ionako svejedno... Majka je u dvorištu grozničavo jurila oko kola, neprestano pritrčavajući čas s jedne, čas s druge strane i više ništa razumljivo nije vikala, osim: – Aj!... Aj!... Gospode!... Aj!... Otac je na kolima ležao na leđima, pod njegovom glavom uistinu je svjetlucala Lenkauskasova kòsa, a iz oba uha još su tekla dva tanka mlaza krvi, ali samo naniže preko oba obraza, daske na dnu kola uopće nisu bile krvave, zato se Gaučysu i učinilo da je otac možda još malčice živ, još malo malčice živ. Poslije će se Gaučys svega sjećati do najsitnijih detalja. Čitav život: i kako je trkom dojurila Lenkauskienė i kako su oni utroje podigli oca iz kola i unijeli u kućicu, kako je Lenkauskas, nemilosrdno zatežući žvale, vodio konje unatrag, želeći okrenuti svoja velika kola u onom malom dvorištu, kako se stojeći na kolima s cijelom onom kosom odvezao u grad naručiti lijes, kako se Lenkauskienė nudila da opere i obrije pokojnika i kako je strašno majka sijevnula očima u njezinu smjeru: – Ja se svoga čovjeka nisam bojala dok je bio živ, ne bojim ga se ni mrtvog!... Radije stavi na vatru velik kotao vode i zagrij je!... No ni Lenakauskienė nije popuštala: – Bojiš li se da još i hunjavicu ne dobije, bude li opran hladnom?... – no, čučnuvši, počela je ložiti vatru. Majčin pogled opet je sijevnuo, Lenkauskienė joj ništa više nije rekla. Majka već dugo nije više naricala, nije više čak ni plakala, samo je neobično polako hodala po kući pružajući ruku čas prema jednom, čas prema drugom predmetu, ali sve kao sa strane, sve nekako kao da ga ne može dohvatiti. Kad se voda zagrijala, stisnula je ručnik u šaci: – Izađite oboje u dvorište, sve ću sáma. Lenkauskienė je uhvatila Gaučysa za ruku: – Idemo, idemo, kad nas već tjeraju, onda ti ovdje ne trebaš doista ništa vidjeti. Odvela ga je u dvorište do vrtne ograde gdje se bjelasao povelik kamen, sjela je na njega i daleko u travu ispružila noge: – Ja ću malo sjediti, a ti malo stoj. Vidiš da za tebe u blizini nema drugog kamena. I više mu se nije obraćala, zagledavši se u jednu točku negdje na rubu šume, gdje se plavkasta maglica već davno bila razišla. Gaučys je stajao kraj nje, poput balvana,
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=