73 Romualdas GRANAUSKAS (1939. – 2014.) NOVI PRIJEVOD Gaučys je po godinama mogao krenuti u školu i prije. Četrdeset i četvrte imao je već osam godina, ali nije bilo škole, jer se Blažiūnienė još nije bila doselila iz Kaunasa i nije bila ustupila pola svoje najveće kuće za sva četiri razreda. O njoj samoj detaljnije se ništa više ne može reći jer ujesen te godine, kad ga je Blažiūnienė poljubila u potiljak, a Gaučys sa svojim nevaljalim dokumentima izašao kroz vrt na cestu – iste te godine odveli su je i nitko o njoj više nikada ništa nije čuo. One jeseni kad ga je majka, stiščući u šaci njegov vlažan dlan, prvi put vodila u školu, oca kod kuće više nije bilo. Da je i bio, tko zna bi li ga sâm bio vodio plašeći ga još kojekakvim pijetlovima koji djeci bez nogu kljuju oči, možda bi mu samo bio strogo rekao: uvijek čekaj da prođe vlak, čuješ? U-vi-jek!... I nikada nemoj biti nepažljiv ili zablenut, pravi muškarci nisu takvi, čuješ?... Oca kod kuće nije bilo već oko mjesec dana, a možda i više. Nijemci su ga uhvatili nedaleko od tržnice zajedno s drugim muškarcima i sve su odvezli nekamo blizu bojišta da kopaju rovove. Gdje su to oni kopali te rovove, gdje su to oni kopali glinu na tuđoj zemlji – nitko nije znao. Jedni su govorili u Latviji, drugi – negdje još dalje, no bojište se svaki tjedan sve više približavalo Litvi, čak već prema gradu Šiauliai, ali ni odande ne možeš pobjeći i vratiti se kući – svima su u leđa uperene cijevi njemačkih automata; kažu da Nijemci mogu ustrijeliti samo zbog gledanja u pravcu kuće, s njima nema šale, oni dvaput ne ponavljaju. Tako je govorio susjed Lenkauskas, a majka je, slušajući ga, sve više blijedjela i noću plakala, Gaučys je bio još premali da bi je mogao utješiti; ipak je svakog jutra s onim svojim uprtama teturala uz prugu u grad i dok se ne bi vratila, Gaučysu je samomu bilo strašno. U dvorištu kraj kokoši, pokraj pijetla ipak je bilo nešto mirnije. A Lenkauskas je neprestano dolazio i stalno pričao o tom bojištu, kao da namjerno još više plaši majku i lako je njemu bilo govoriti kad njegov vlastiti sin nije bio uhvaćen i nigdje nije kopao nikakve rovove. Toga rujanskog jutra, dok je sunce izlazilo, dok je majka vani namještala svoju uprtu, Lenkauskas se na kolima uvezao u dvorište. Gaučys je već znao i sâm ići u školu, već je nekoliko dana gledao na crnu razrednu ploču i bijela slova na njoj, u zlaćanu Blažiūnienėinu kosu, hodao je šutljiv i kao malo umoran od velike odgovornosti koja se svalila na njega: sjetiti se svega što govori učiteljica, neprestano paziti da ti ne iskliznu bale iz nosa, čuvati se onih strašnih vlakova, a gdje je još čitavo mnoštvo nepoznate djece, novih dojmova, znati pravilno podići ruku kada zamoliš za odlazak u zahod iza povrtnjaka? Ne daj Bože da podižeš i dižeš tu ruku, a učiteljica na vrijeme ne primijeti, piše nešto okrenuta prema ploči ili radi još nešto drugo – može se dogoditi da ne primijeti? Može. Zato je onog jako ranog rujanskog jutra, dok se na rubu šume, na pašnjaku za krave razilazila plavkasto providna maglica, Gaučys još spavao, majka bi ga probudila tek pred sâm odlazak, a tog jutra ga uopće ne bi probudila jer je bila nedjelja i
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=