72 NOVI PRIJEVOD Romualdas GRANAUSKAS (1939. – 2014.) ga je majka prvi put vodila u školu i kako je otac ležao na daskama u onoj sobi, obuven u tako neobične cipele da je uistinu bilo nemoguće zaboraviti ih. A u školu je trebalo ići ovako: prođeš željeznički nasip, zatim malo uz njive i jarke, preko imanja dvaju susjeda, na kojima nije više bilo male djece – i primakao si se uglu školskog vrta, a uz ogradu toga vrta pravo do trijema. Samo su oni vlakovi bili strašni: premda si vidio da lokomotiva dahće još jako daleko ispuštajući dim, ipak moraš stajati i čekati dok ne protutnji pokraj tebe, nikakvog trčanja, nikakve jurnjave preko tračnica, bolje da te učiteljica izgrdi što si zakasnio, nego da za čitav život ostaneš bez nogu, što ćeš tada? Valjat ćeš se sâm po zemljanom podu poput nekog odbačenog štapa, a u kolibu će ući pijetao i iskljuvat će ti oči, ni sunca nećeš više vidjeti, i kako će ti onda biti?... Eto tako, dijete, jesi li shvatio?... Učiteljica Blažiūnienė nije bila obična učiteljica. Ni njihovo imanje nije bilo obično imanje: gotovo od ruba samoga grada, sva ona zemlja između ceste i pruge, sva ona polja, njive pripadale su tom imanju i golema kuća s dvama trijemovima, limenim krovom, bijelim prozorskim kapcima, sjenici, staje, žitnice, ogroman vrt... No živjela je ona ondje sasvim sama i učiteljevala i svoj djeci dopuštala je da uberu jabuke i jedu koliko žele, samo se jako ljutila kad bi našla neku malo nagrizenu i bačenu u travu. I još nešto: zabranjivala je da bacaju ogriske u njezina prugasta mačka koji se uvijek grije i žmirka na sunčanoj žezi kraj trijema. Ne bi trebalo reći„Blažiūnienėino imanje“, već „Blažiūnasovo imanje“, jer je za vrijeme Smetone1 Blažiūnas bio vojni pukovnik, ali sada nitko više nije tako govorio jer, kad su Rusi prvi put došli, uhitili su ga i nekamo odvezli, svi u selu to su znali, zato više nikada nisu ni govorili „Blažiūnasovo imanje“. Majka je govorila da Blažiūnienė nije obična učiteljica! Prije je živjela u Kaunasu, ovamo je rijetko dolazila, i ondje je imala veliku, lijepu kuću, a kada bi doputovala – bila bi sva u prstenju i naušnicama, bilo bi te strah i gledati, i studirala je u samoj Švicarskoj, a većih škola nigdje više nema! Gaučysa se nisu dojmili ta Švicarska ili Kaunas, već ta istaknuto izgovorena riječ„samoj“, čak mu se dlan od straha ovlažio u majčinoj šaci. Blažiūnienė je i bila „naj, naj“: visoka, vitka, kose poput zlata, plavih očiju, činilo se, samo je uzmi i odmah urami, ali možda i ne baš tako naj: i kosa na sljepoočnicama nije poput zlata, već sijeda i krajičci usana obješeni su, kao da je čitavo vrijeme nešto jako boli. I nikada se nije smiješila; čitava škola je četiri godine čekala taj osmijeh, ali nikada ga nije dočekala. U početku se svima činilo da ih ona ne voli, no poslije su po nečemu – ni sami ne znajući po čemu – shvatili da ih voli! voli! sve ih voli! 1 Antanas Smetona (1874. – 1944.), prvi litavski predsjednik (1919. – 1920.); godine 1918. potpisao dokument o neovisnosti Litve. (Op. prev.)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=