71 Romualdas GRANAUSKAS (1939. – 2014.) NOVI PRIJEVOD iza ceste – na svom kupalištu, kraj Gradišta. Oni uz rijeku kao da su imali vlastitu rijeku, ali nisu imali svoju šumu, svoje jagode, borovnice i vrganje. Poslije, kad su porasli, sve je to izgubilo smisao, mladež iz cijeloga sela kupala se kraj tog Gradišta, uspinjala se na njegov vrh i grebene i ondje zakazivala sijela mladih. Svijet djetinjstva proširio se, a što je bio širi – to je malo komu pripadao, ne možeš ga usporediti s onim uskim komadićkom zemlje iz ranog djetinjstva, između šume i pruge: između šuštanja jela i kloparanja kompozicija vagona. Sasvim mali i udoban još je bio taj Gaučysov svijet i bio bi on još udobniji da nisu bila ona dva upozorenja: ne idi u šumu – zalutat ćeš, ne približavaj se pruzi – pregazit će te vlak. Mislim da Gaučysovo djetinjstvo nije prošlo nimalo drukčije od djetinjstva mnoge druge poratne djece. Roditelji su uz rub šume imali tri hektara neke sive pjeskovite zemlje, jednu kravu, jednog praščića i nekoliko kokoši. Bilo je i Nijemaca, i Rusa, no majka je i jednima i drugima svakog jutra vukla uz prugu svoj križ – svoj križ u pravom i prenesenom smislu: prebacivši preko ramena uprtu, objesivši na svakome kraju limenu kantu s mlijekom, posrtala je s njima prema gradu: zimi, po snijegu, po kiši – svakog jutra uvijek s tom svojom uprtom, uvijek onom istom stazom uz prugu koja, štoviše, ne bi zarasla čak ni kada bi samo ona njome hodala. Grad, koji je bio nedaleko, iako se iz dvorišta nije vidio, Gaučysu još ništa nije značio. Dok si malen – i tvoj svijet je malen: pašnjak za krave uz rub šume, dvije njivice bliže: jedna za krumpir, druga za ječam, nekoliko jabuka prema kraju staje, povrtnjak, a onda – kućica sa svim svojim kućnim priborom i mirisima, točnije rečeno – najobičnija kolibica: mali trijem, kuhinja i još jedna soba u kojoj su oni, sve troje, spavali, a kad bi se probudio, Gaučys bi kroz prozor vidio staru višnju u dvorištu, no pola njezinih grana bilo je već suho. Tko bi sad mogao reći kakvi su prvi dojmovi djetinjstva zauvijek ostali u Gaučysovu sjećanju? Vjerojatno isti kao i u većine seoske djece: lica oca, majke, najbližih susjeda, pogled krave, pijetlovo mahanje krilima na stupu ograde povrtnjaka i još ponešto, još, recimo, miris guste juhe koja se kuha za večeru ili promjenjive boje plamena, kada majka otvori željezna vratašca peći ili ih ostavi napola otvorena?... Očeva leđa za stolom dok nalakćen navečer srče juhu – i otac je gotovo svaki dan odlazio u grad: pomagao bi nekomu graditi kuću, kopao bi temelje, bunare, ponekad bi radio na pilani ili negdje drugdje, no zimi bi uvijek bio na šumskim poslovima, uvijek na njima, po cičoj zimi i po snijegu do koljena. Sjećanje na djetinjstvo hirovito je – nikada nećeš shvatiti što će si ono odabrati i staviti u svoja najdublja spremišta, ono najvažnije najčešće onamo ni ne dospijeva, a neka sitnica, neka malenkost, neka trica, nekakvo kokošje pero zapelo u cvijetu krumpira može ti iskrsnuti pred očima čak u posljednjem trenutku života. No dvije stvari, bez ikakve sumnje, morale su za čitav život ostati u Gaučysovu sjećanju: kako
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=