70 NOVI PRIJEVOD Romualdas GRANAUSKAS (1939. – 2014.) I onda je još sedam godina taj„Jiuozapas“ ležao u školskom uredu do onoga dana kada je kovrčav ravnatej svima uručio maturalne svjedodžbe. Tek tada je Gaučys primijetio onako lijepo, jasno zapisano: Gaučys Jiuozapas, sin Antanasa. Sada, kako biste si mogli sve jasno predočiti, treba opisati gdje, kako, kada i što je bilo. Iz toga grada, pravo na sjeveroistok, protežu se i cesta i željeznička pruga. U početku kao da se pružaju sasvim jedna uz drugu, možda ih i dijeli razmak od svega par metara, zatim već od nekoliko, ali u tom razmaku nema još nikakvih kućica, skladištā, straćarica ili sličnog, raste samo visoka, prašnjava trava, razbacani su komadići starih novina, prazne limenke, ponekad se bijeli za kolac privezana koza, ponekad i ne. Tako postupno udaljujući se jedna od druge cesta i željeznička pruga otprilike za nekih pola kilometra čine već širi razmak i tada se vidi neka površina presušenog krumpira, završetak gredice luka, nekoliko nadstrešnica od dasaka i prve kućice: već uredne, s pravim povrtnjacima, malim vrtovima i tako još oko pola kilometra, a zatim – prijelaz. S lijeve strane željezničke pruge prostire se šuma i pruga dalje ide sasvim sama uz sam rub šume, a cesta – uz ravna polja. Za još koji kilometar ili kilometar i pol šuma se udaljuje od pruge, od vječnoga kloparanja vagona i dima parnih lokomotiva i na tome malom prostoru – moglo bi se reći: uz rub šume, moglo bi se reći: između pruge i šume – i na tome malom prostoru raštrkano je nekoliko kućica Gaučysova sela. Odavde se više ne vidi ni grad, ni dimnjak pivovare, jer ih zaklanja šuma, tako je dugačak njezin isturen dio. Pruga tada presijeca selo na dva nejednaka dijela: manji – između šume i pruge i veći – koji je iza nje. Ne, istinu govoreći, selo je uzduž presječeno ne na dva, već na tri dijela, jer onaj veći dio još presijeca cesta, glavna cesta koja također vodi na sjeveroistok i taj treći, najveći dio sela, smješten je između ceste i rijeke Vente, no sva tri dijela sela nemaju zasebne nazive, već samo to jedno ime. Cesta (nitko ne govori „glavna cesta“) je tu najvažnija. Ne samo zato što je starija od željezničke pruge ili što je blizu nje, a ne blizu pruge, nastalo čitavo selo, a manje kućice raštrkale su se tu i tamo uz rubove šume, već i zato što uz samu cestu stoji osnovna škola. Ako s njezina trijema trkom pojuriš pravo – za pola kilometra dotrčat ćeš do Vente koja mirno teče. Ona ondje pravi okuku i druga obala ravna je i plitka, samo je tik uz vodu obrasla ivama i crnim johama, a ova – vodom podlokana, strma je i visoka i to se mjesto zove Gradište. Od njega, poprijeko presijecajući cestu i prugu, do šume, do Gaučysove kuće, pravo će biti otprilike onoliko, koliko i do grada, približno tri kilometra, no u djetinjstvu tri kilometra nisu važna, važnije je da su iza ceste, bliže rijeci, živjela i neka druga, mnogo drukčija djeca. Premda su se svake jeseni sretali u istoj osnovnoj školi kraj ceste, većeg prijateljstva s onima koji su živjeli uz rijeku nije bilo: oni su se kupali na kupalištu niže sela, a oni koji su živjeli
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=