69 Romualdas GRANAUSKAS (1939. – 2014.) NOVI PRIJEVOD želiš više živjeti – i nemoj, ne postoji zakon po kojem si obvezan živjeti ako to uopće ne želiš, sâm si gospodar svoga života, ali kako možeš biti gospodar svoga tijela, ako si sâm već umro? Tijelo je samo stvar koju umirući ostavljaš drugima, ali ono je tim drugima sasvim nepotrebno, zato se tako i žurimo da ga se što prije riješimo. Ako ne žena i neki njegovi suradnici, tko bi sad mogao dokazati da je on uistinu živio? Putovnica i vozačka dozvola? Ondje je napisano ime, prezime, godina rođenja – 1936., još ponešto, sasvim beznačajne i nevažne stvari, no napisati možeš što god želiš, jer čini se da je najvažniji dokument, potvrda da je čovjek uistinu živio – njegov smrtni list, a takav nitko nije izdao. Gaučys nije umro jer ga nitko nije sahranio, nije nestao jer ga nitko nigdje nije pronašao, nije poginuo jer ga nitko nije ubio, nije dospio pod automobil, vlak, nije pao s krova, nije ispustio posljednji dah ni u bolnici, ni kod kuće jer se nikada nije žalio da je bolestan... Nema ga i gotovo. I to je sve. Međutim, iza toga „nema ga“ krije se nešto nejasno, nerazumljivo, za zdrav razum neshvatljivo i ta nejasnoća izaziva zbrku u glavi. Dobro. Recimo to ovako: Gaučysa nema i tu se nema više što dodati, zato treba početi od njegova rođenja, jer on je sigurno bio rođen! Ostao je i rodni list u kojem piše: „Gaučys Jiuozapas, sin Antanasa“. Ime je pogrešno napisano, pa nitko tako ne piše „Juozapas“. Možda je svećenik pogriješio upisujući u knjigu krštenih, a možda kapelan. No, kakav je značaj to moglo imati u Gaučysovu životu? Nikakav. Hoće li pisati Jiuozapas ili Juozapas, ipak će svi izgovarati onako kao što je uobičajeno. A dok nije završio srednju školu, Gaučys ni sâm nije znao da je njegovo ime pogrešno napisano. U putovnici nekako nije ni primijetio, jer je prvih nekoliko dana, kad god bi je otvorio, uvijek promatrao samo svoju prilijepljenu sliku i nikako se nije mogao pomiriti s mišlju da je na njoj tako ružan, pa je putovnicu ubacio u ladicu i zatvorio je. Ljepotom se nikada nije mogao pohvaliti, iako su oči, kosa, usne, nos bili kao u svih, no sastavljeni nisu stvarali onu sliku koja bi djevojkama odmah zapela za oko. Čak mnogo ružnija zapne, a njegova – ne. Osnovnu školu pohađao je u selu u kojem je živio i ti njegovi dokumenti bili su kod učiteljice, a srednju školu je već trebao pohađati u gradu i učiteljica Blažiūnienė je te dokumente i završnu svjedodžbu strpala u malu kuverticu, ispratila ga preko trijema u dvorište, sagnuvši se poljubila ga u potiljak, iako u osnovnoj školi nije bio neki vrstan odlikaš, ni posebno dobar učenik, jednostavno seoski vragolan i gotovo. – A sad idi, dijete... I stajala je raznježena poput majke, dok nije skrenuo iza ugla škole, zatim stazom kroz vrt na cestu i tom cestom – u grad, u grad, u grad... A nakon nekoliko kilometara prve gradske kuće već su se vidjele, i crkveni toranj, i dimnjak pivovare.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=