68 NOVI PRIJEVOD Romualdas GRANAUSKAS (1939. – 2014.) Ali, zašto ja tu raspravljam o takvim stvarima? Neću pisati ni o kakvom starom čovjeku koji možda već posljednje ljeto gazi po djetelini u svome dvorištu, neću pisati ni o kakvim mislima koje se starcima obvezno motaju po glavi, neću pisati o... O mnogo čemu neću pisati. Nije prvi put da mi sumnja pritišće srce: zanima li ikog život čovjeka koji je sâm sebi bio nezanimljiv i koji, sačuvaj Bože, nikada nije želio da o njemu netko piše? Naprotiv: on je živio tako da i onaj koji bi to najviše želio ništa zanimljivo o njemu ne bi mogao napisati. Međutim, od svih suučenika iz razreda ja se, tko zna zašto, najčešće sjetim samo njega iako se, istinu govoreći, gotovo nemam čega ni sjetiti. I u školu sam išao s njim samo jedanaest godina i nismo bili nikakvi prijatelji, samo su mi se ime i prezime sačuvali u glavi i još to jedno pitanje: toliko ih iz našeg razreda nema više među živima, tko zna, kako je on? Nisam znao ni gdje živi, nisam znao je li se upisao na neki fakultet, je li ga završio, što je završio, pa bili smo se dogovorili da će se čitav razred sastajati svakih pet godina, ljeti, druge nedjelje u lipnju i sastajali smo se: svakih pet, svakih deset, petnaest, dvadeset... Samo njega ondje nikada nije bilo i nitko ga nigdje nije vidio ili sreo, ali nitko nije čuo ni da je umro ili poginuo. Možda je poslije vojske ostao negdje u Rusiji, ali i to bismo saznali. Živ, a nema ga. Kako živ čovjek može nestati bez traga? To pitanje, a ne on sâm, čini se, nije mi davalo mira, pa mi nije preostalo ništa drugo, već da sam smislim kamo je ipak nestao. Eto, zašto mi je potreban i ovaj predgovor i, kako je došla moja vlastita starost, ovo pitanje:„A što ostaje tada, kada čovjeka više nema?“... 1 Živjeti onako kako je živio Gaučys, moguće je, ako pred sobom imaš neki velik cilj. Desetljećima čekati neki trenutak ostvarenja, u ime nečeg čvrsto stisnuti zube, stegnuti usne, ali o tom trenutku nikada nikomu ni zucnuti – kad se danas toga sjetim, nedostajala je samo čvrsta volja i još nešto što se pritajilo duboko ispod same volje, možda čak važnije od nje – ono što u ljudskoj duši nikada ne može oslabjeti ili sasvim nestati. No, je li uistinu bilo tako? Možda je čovjek samo živio, živio kao mnogi drugi, radio od plaće do predujma, kad bi uštedio, kupio bi neki jednostavan predmet i nikakvi dalji ciljevi, nikakvi trenuci ostvarenja ne bi iscrpljivali njegovo srce i um. Ali ima nešto što me primorava misliti drukčije – njegova smrt, jer njegovo tijelo nikada nije pronađeno. Naravno, moguće je živjeti tako beznačajno i prosječno da nitko neće primijetiti tvoj život u mnoštvu drugih beznačajnih i prosječnih, ali kako i gdje treba umrijeti da i tada ostaneš neprimijećen? Ne kažem – nezaboravljen, no – barem primijećen? Nema njegova života, nema njegova tijela, nema ničeg. Ako je on sâm želio takav život i takav kraj, zašto se onda tako dugo za to pripremao? Ne
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=