67 Romualdas GRANAUSKAS (1939. – 2014.) NOVI PRIJEVOD Tek sada počinjem shvaćati što ti ljudi imaju na umu kada tako govore. Oni ni ne govore o sebi, ne smatraju da su obavili neke važne, značajne poslove, oni govore o onome vremenu koje im je bilo dano za život: prijeratnom, ratnom, poslijeratnom, o deportaciji, partizanima poslije rata i još o mnogočemu, o čemu i danas govore samo: ne daj Bože, ne daj Bože... Možda čovjek o sebi razmišlja i ovako: ako sam živio u takva važna vremena, možda je i moj život bio nekomu važan? Istinu govoreći, on bi i želio da netko piše, ne toliko o njemu, koliko o onim događajima koje, kako osjeća u dubini srca, nitko nema pravo zaboraviti ili nehajno – poslije mnogo godina – odmahnuti rukom: aj, kada je sve to bilo!... Ne sjeća se svojih misli koje su mu nekada padale na pamet, zaboravio je što je i o čemu mislio vozeći se biciklom kroz šumicu ili mašući kosom na livadi uz rub šume: sto puta se vozilo, sto puta razmišljalo, a sada se tih misli nećeš više ni sjetiti, tȁ za života se one poput krugova vrte po glavi i... zar se od misli sastoji ljudski život? Pomislio si – i gotovo, ni traga, ničeg, kao da je neki oblačić prolebdio nebom. Sjeća se samo osjećaja: straha, očaja, patnje, razočaranja, nemira, gladi, hladnoće, još mnogo čega, a radost – što je to? Tako je kratka, između drugih osjećaja ona kao da uopće nije važna: naradovao si se – i to je sve, i sâm znaš da će sve ubrzo završiti, dogodit će se nešto veće, važnije, strašnije... I samo čekanje toga strašnijeg već je – strašno, zato strašan postaje i cijeli život. Budući da je strašan – onda je i važan, jer samo važne stvari koje se događaju oko tebe, daleko od tebe, možda čak jako daleko, bliže se, približavaju, okružuju te, pritišću, stežu ti srce i zaustavljaju dah – eto, to bi i trebalo zapisati u knjige da ne nestane bez traga nijedna patnja nijednog čovjeka, inače na svijetu nema ni istine, ni pravde i, općenito, tada se ne treba ni roditi, ni živjeti. Potkraj života čovjek se pita: ja sam svoje već proživio, prošao, propatio, nije baš mnogo ni ostalo, ali – za što? zbog čega? hoću li shvatiti barem prije negoli sklopim oči? Je li mi bilo lakše zato što su i drugi slično patili? Samo teže, Gospode, samo mnogo, mnogo teže! A nitko za to nikada neće pitati, nitko nikada zapisati, jer nitko drugi to ni neće moći shvatiti. Kako nisam shvatio zašto živim, tako neću shvatiti ni zašto umirem: ne valjda samo zato što je tako određeno? Znači da moj život meni i nije pripadao, dane su mi bile samo patnje i tuge? Pa onda mi ih vratite, zakopajte u zemlju zajedno sa mnom – manje će ih ostati za druge! Ali ne! Ne zakapaju ih zajedno, ostavljaju ih, zato se one i povećavaju, zato se ne smanjuju i kada bi sve, tko je još živ, sahranili, patnje kako su bile, tako će i ostati na ovome svijetu. S druge strane, što vrijede te tvoje patnje, ako tebe više nema? One su bile samo tvoje, drugi su imali svoje. Kad bi bile opisane – možda bi nešto i vrijedile, s njima bi i ti dobio na vrijednosti, a bez tebe one su beznačajne, no i ti si bez njih – beznačajan. Čovjek nema izlaza od sljedećeg: dok je živ – od patnji, a kad umre – od zaborava.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=