59 Boris Domagoj BILETIĆ POEZIJA, PROZA, OPROŠTAJ pulu (ni ovi sada ne znaju je podići i ne će čistu, lijepu, s fasadama kao normalan svijet, već sotonski uživaju u prošlosti i ružnoći), a tema je odlazak na rivu: s udicom, u japankama, možda nekom vrećicom (kesica je zvali), ako ih je bilo, kratke hlačice i kanotjera (potkošulja, znao sam od doma, no tako rekli tek u školi), bijela, čista, a onda kući s ulovom: šparićem, glavočem... ili bez ičega, ali šporke kanotjere, načekaš se peškajući, pa onda lažeš koliko znaš i možeš, a mama ti kaže da si ko zadnji seljo, od onih koji se kupaju kod željezničke, i opet je imala pravo; danas onuda dnevno vozim na posao, uvijek blago nasmijan kad mi dođu te slike, pa sam neki dan globu platio zanijevši se i vozeći malo preko 60, doduše pola uplatiš li odmah; od države koju smo htjeli do države kojoj plaćaš smjesta: samo da nemaš posla s njom; pa smo pioniri mahali crnim duuugim mercedesima i milicajcu franjulu na čelu kolone s bmw dvokotačem, dočekujuć pod mus prijateljske delegacije, umjesto nastave i marende; afro-azijske zastavice na cijeni, a jugo-trikolor slabo je kotirao, i tako dokraja. oni brozovi sa snajperima na kaštȅlu zgor rive rastjerali bi nam „podgorkom“ (danas „učka“) ribe kad bi ladanjski nesvrstani besposličar s kubankom, panama klobukom i onom piskutavom seljakušom s punđom na kat poželio na brijune; danas se više nema što rastjerati: strše hrđave nezaposlene dizalice, na trulome navozu raspada se čelično truplo, brod nedovršen od 2018., povijesna zadnja gradnja; nepotrebne tračnice, puste jahte, mrtva riva. a u diktatorovu parku studenti p'jano drogirani ili samo očajni. čak su i cipli odavde emigrirali: more pod peraju i gibaj... narodni jizdajica i go' neprijatelj ko ovo piše: svi se uredno zajebu u gradu gdje svaki gazda oduvijek započinje od nule. vinceremo! aj, ćeš pobijedit, ćeš, moj, samo kada i gdje? – poli nas pak ne'š! PAPAĆI’S OL STARS BEND kod uljanika, ne škvera nego kluba, samo di se tada znalo što je disko, nekakva fešta tatinih frendova koji imaju bend, ono glazba uživo, i tu ti ga vidim, ja koji ću se tek roditi, staroga, prebire po harmonici, bubnju, gitari, mislim si genijalac, al ne lezi vraže, pa svi su lupali po svim instrumentima, onda još jedna znojna cura, meni sad već ranome istraživaču tijela, sa cicama na smotru kao pred himnu, kaže: vidi mog tatu, ej papaći!, mahne mu, znaš mali da oni sviraju kod ekeca, subotom tezga, a ja ni što je ni tko je taj ekec, zapravo restoran excelsior, pa pitam si oca o tome, on ni da zine, a mama će, e mene je taj ekec skupo stajao, da kako, da zašto, nisam ni
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=