54 POEZIJA, PROZA, OPROŠTAJ Boris Domagoj BILETIĆ PORTUNHAUSTOR igramo se fototuškeval dugo ne znajući što izgovaramo (...tutto che vale). uglavnom obrćeš sličice malim dlanom čineći oblik krovića. sakupljaš motive s drvene kutije žigica, ma šibica, ej, tko je ikad rekao žigice?, ni ona mustra žigić s korza, a kamoli učitelji. u portunu (mama je govorila haustor, tata portun, za vežu nismo znali do zagreba) igraš na jednoj od šest stepenica za koje sam već znao da su škalini. podno prve piše salve, tata kaže što to znači, ali da je kuća iz austrije. beata auštrija & šoto la defunta še manjava ben... već zarana u uhu puležanski mletački s hrvatskim začinom i ponekom srpskom (jna) mirodjijom. zato valjda izabrah učiti njemački. IDENTITET(I) u istoj adžijinoj koju su za potrebe trenutka iznova preimenovali „naši“ revni brisači memorije „naše“ današnje većine, brisači s okretajima na turbo i mržnjom prema istoku, priko Učke, a zapadno im ni/je madrepatria (Paolo Parovel: L'identità cancellata / Izbrisani identitet), ljetno je pjevačko natjecanje. znao sam da imam glasić iz školskog zbora, al radije bih u žiri (pjevati u zgradi bilo me tvrdo stid). evo ti one male iz boke, bigliše unuka, sjajna curica
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=