51 Miroslav PELIKAN POEZIJA, PROZA, OPROŠTAJ sa zmijom u ruci kako mu radosno maše stojeći na uzvisini, zatim ugleda Martina pored s papirnatim vrećicama iz samoposluge i dvjema ovalnim crvenim mrljama na prsima. Koračao je i dalje. Na klupi prepozna Dianu i Talijana iz Rima, koji je napokon dočekao njezin povratak, a zatim naiđe na mnoštvo uspaljenih kolega novinara kako igraju nogomet, ali ne s loptom, već s nečijom glavom, čije lice nije mogao prepoznati. Koračao je dalje i dalje, dublje u sivilo dana, otkrivajući sve manje poznatih lica, a sve više neznanaca. Tada osjeti da ga je netko primio za ruku. Zastao je i ugledao dječaka nevjerojatno nalik Krunoslavu Bukaču, jedanaestogodišnjaku. – Ne razumiješ? – upita dječak. – Ne – smeteno odgovori Bukač. – Ovo je tvoj svijet, to su ljudi o kojima si pisao. Neke si poznavao, neke nisi. – Što rade ovdje? – Došli su te pozdraviti, na tvome dugom putu. – Na putu? – U beskraj – reče dječak i udalji se.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=