50 POEZIJA, PROZA, OPROŠTAJ Miroslav PELIKAN – Novinarstvo je mrtvi dio mene, govorio je zatečenim sugovornicima. Danima nije izlazio iz stana, hraneći se vrlo oskudno, glad uopće nije osjećao, niti mu je zagrebački zrak odgovarao, navikao se previše na onaj pustinjski. Ponekad bi noću nakratko zaspao, a češće bi stajao pored otvorena prozora očekujući svaki trenutak bljeskove u daljini, negdje u pustinji. Osjetio je neke probleme sa srcem i posjetio je liječnika koji mu je prepisao tablete i odmaranje. Naročito noću Bukač je bio sve svjesniji gušenja, stezanja u vratu, pa nimalo uplašen pomisli kako je napokon stigao presudni trenutak kada će napokon biti slobodan. Gotovo je bio siguran da ga je Ona sada već zaboravila, možda će ga posve ostaviti na miru. Nadao se da je izmaknuo Njezinim crnim, bešumnim krilima. No, jednako je tako znao da ga svakim stezanjem u vratu ipak podsjeća kako još nije izvan Njezina domašaja. Ostavio se poezije i počeo gutati memoaristiku. Njegova bogata biblioteka nudila je naslova za više života posvećenih samo čitanju. Jučer je saznao kako je njegov šef Martin stradao u domovini. Naime, vrativši se u Ameriku nakon desetljećā pustinje, preživjevši svašta, u samoposluzi ga je ubio narkoman u pokušaju pljačke. Doista tužno i glupo. „Sada je valjda red na mene“, pomiješanih osjećaja razmišljao je Bukač, istodobno se i i pribojavajući smrti i radujući se susretu s Njom. Te prohladne večeri izvukao je jedinu Dianinu fotografiju i dugo je promatrao. „Kako si lijepa...“, šaptao je Bukač,„kako si lijepa“. Naslonio se u dubokoj fotelji, držeći sliku u krilu i prekrivši je rukama. Pogledao je prema otvorenim vratima koja vode na balkon i mogao se zakleti da je sasvim jasno vidio golemu, tamnu sjenu koja se polako spušta na ogradu. Premda mu je zavjesa zaklanjala pogled, Bukač je raspoznao krila koja se skupljaju pored tijela, a zatim se jedno uzdiže i dugim, crnim noktom razmiče zavjesu. U idućem trenutku Bukač se suočio s crnom kandžom, miran i spreman. Krilo se povuklo, pa se vratilo, i kao da mu je dvaput lagano mahnulo, zavjesa se zatvorila i sjene je nestalo. Širom otvorenih mrtvih očiju Bukač je gledao prema balkonu i dalje čvrsto držeći ruke nad fotografijom u krilu. V. Čim je savijen, dug crni nokat na kraju krila nestao, Bukač je na mjestu zavjese opazio slabo svjetlo prošarano maglom, gledajući vlastite noge kako nečujno koračaju putom od velikih kamenih kocaka. Začu kako ga netko doziva i prepozna Ricka
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=