42 POEZIJA, PROZA, OPROŠTAJ Miroslav PELIKAN Često se Bukač sam sebi rugao, ponekad i s prijezirom, najčešće ispred zrcala kada si je znao svašta reći, posebice nakon bučnih i vulgarnih proslava nečijeg spasa u posljednji tren, ali događali su se i tužni oproštaji kada konjica ne bi stigla na vrijeme ili se uopće nije pojavila. Tada, ispred zrcala, buljeći u svoje izborano lice zakrvavljenih očiju, kratkom rečenicom izrekao bi optužbu i presudu onome s druge strane stakla. – Ti si njezin sluga. Da, sve ga je više uznemiravala i boljela ta misao, ne radiš ništa drugo nego pišeš i izvještavaš o slavi njezina pohoda. Jedini pobjednik u vječnom sukobu ljudi, plemenā, jezikā, država, samo je Ona, apsolutna gospodarica, vladarica vremena i života, a on s drugima svakim danom sve više uzdiže nakaznu građevinu koju čine gusto poredana, složena ili nabacana mrtva tjelesa, prepletena samrtnim grčem. Sve mu se više gadila ta neugodna, istinita spoznaja. Mora se izmaknuti izvan dosega njezinih bešumnih, crnih krila. Do isteka ugovora nekako je uspio odraditi sve obveze, svakom minutom sve jače osjećajući skori dolazak oslobođenja. No, tako očekivana sloboda nije ga zapljusnula u lice ni u posljednjim satima u dalekoj zemlji, a nije se osjećao bolje ni sada, u svome malom zagrebačkom stanu raspremajući se. Osjećao je kako ga povremeno dodiruje, bocne ga te se odmakne njezin dug, savijen šiljasti nokat na kraju crnoga krila. Bukač je dobro upoznao Njezina raznovrsna, uvijek iznenađujuća lica, Njezin prigušen govor ili smijeh, uvijek je mogao osjetiti Njezinu naglu, neočekivanu nazočnost. Bilježeći doista sve s Njezina pohoda, Bukač je na svoju veliku žalost uviđao kako sve dublje tone u sjenu ovisnosti. No, znao je kako je samo uz Njezinu pomoć preživio sve ove godine s tek nekoliko ogrebotina, dva prevrtanja vozila (kada su svi suputnici teško stradali, osim njega). Ona ga je trebala jer je dobro radio svoj posao, vješto je širio svijetom priče o nepobjedivosti, o Njezinoj konačnosti. Zato ga je puštala živjeti, a on joj je zauzvrat odano služio. Sve se više gadio sebi, dobivajući i ne odbijajući sve bolje honorare, živeći i provodeći se svake noći, da bi izjutra jedva prepoznavao vlastito tijelo i lice. Sada je dosta služenja, Gospodarice, šaptao je Bukač zatvarajući kovčeg. Sutradan je nenajavljeno posjetio glavnog urednika Vijesti želeći nekoliko preostalih godina do mirovine provesti u toj redakciji, radeći u miru i na miru. Glavni urednik Mareković nije bio nimalo zadivljen pojavom slavnoga novinara. – Vidite, gospodine Bukač, nama bi svakako bila čast da radite za nas, no mi ne možemo platiti koliko na tržištu vrijedite. A i što biste radili kod nas? Pisali o problemima gospodarstva, kulture? Naravno, ništa od toga. Vi ste izvrstan politički
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=