27 Nada GRUBIŠIĆ POEZIJA, PROZA, OPROŠTAJ dugo padaju latice koje će poletjeti u noć kroz zemlju prolaze jedri konjanici puni neba ogrnuti svilom ne zaustavljajući se pred tužnom šumom kojoj pribrajamo sivo tijelo planine ona postaje sam vrh svijeta u kom vrvi od prolaznosti jer pjesma i vrijeme pune ljudska usta koja pripadaju vječnosti i tamo su dio stvarnosti koju dotičemo svakim stihom iznova dajući joj život od samoga početka misleći na naše prvo stablo u krajolicima stiha biva naša neposrednost način pripadanja boravištu svjetlosti i duboke tame do koje ni zvijezda ne može svojim isijavanjem i tjelesnošću oblikom koji razara naše nježne oči što čitaju pjesmu od koje se ništa ne da skriti ili se vratiti vodi*4 SP 43 tvome tijelu i kruha i ruha jer ti si mladić duge kose raspjevan kao da si doletio iz Manhattana pjevajući osluškuješ svoju sudbinu u ovom podneblju gdje je krošnja u cvatu * Iz rukopisa Sama pomisao na stablo, dovršena 2000. (Op. ur.)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=