235 Tin LEMAC KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI pjesama, ali vrlo jakoga izražajnog naboja, dok se nekovrsna zapažanja svijeta mogu razvući i na stotinjak pjesama ako unutarnji zakoni pisca i teksta tako nalažu. Bit ću malo pristran, sklon sam odmjeravanju istoga, ali i knjigama koje ne sadrže prevelik broj pjesama. Uravnotežena kompozicija očituje se na planu pojedine pjesme, ali i na planu cijele knjige. Poetska priča razlomljena je na različite glasove, ali pomno i detaljno ispričana. Pogledamo li naslov, asocijacija se nameće, jasna je. Dopuštanje predstavljanja znači uzimanje prostora vlastitog identiteta u prostoru javnoga. Kako je identitetska književnost (a i njezina teorija i kritika) otprije zastupljena i vrlo složena, iznijet ću samo osnovnu tezu. Ona se sastoji u tomu da je identitet pitanje kulturacije subjekta i njegov prijenos iz područja privatnoga u područje javnoga. Kako je dihotomija privatno – javno vrlo raznorodna, u ovoj je zbirci možemo svesti na jednu semantičku dimenziju. Ona se tiče potisnutih glasova Drugih. Ti Drugi u Miličevićkinim pjesmama nisu samo Drugi u tipično postmodernističkom smislu riječi (obilježena drugost prema nekom većinskom identitetu), već i ljudi koji su stradali u ratu, naši susjedi, ljudi preko zemljopisne granice i granice naših spoznavanja. Tu će se naći Meho i Sabrija, Čovjek Delfin, Jezid, Sabri, bosanski ćaća i mater. Kako je rečeno, kompozicija zbirke vrlo je uravnotežena. Pjesme imaju jedinstvenu idejnotematsku os. Ona se sastoji od potisnutih glasova Drugih koji dobivaju jaku poziciju u tekstu pjesme. Glede lirsko-komunikacijskih parametara, to se zbiva na tri načina: ponekad je Drugi sam lirski subjekt/kazivač (zamišljeni pisac u pjesmi Bilješka o piscu), ponekad je lirski subjekt blizak autorici (pjesma Moje prabake), a ponekad ga konstruira autorica sama i zauzima poziciju lirskoga ti ili objekta (pjesma Noć platana). Premda posljednja tvrdnja iz kuta stroge teorije lirskoga subjekta zvuči gotovo paradoksalno i neopravdano, on je ovdje projektivno prisutan kao upravo potisnut glas Drugoga unutar i/ili izvan same autorice. Pjesme su satkane na sličnim versifikacijskim, stilskim, poetičkim, estetskim i svjetonazorskim nitima. U versifikacijskom smislu većina je pjesama dulja, tek je nekoliko minijatura (Domovina, Žeđ, Krug, Pomirenje, Zemlja, Opet će doći proljeće). Tako je podešena i distribucija stihova. Kraći i dojmljiviji prisutni su u minijaturama, a duži su (ponekad čak predugi, retorički zapretani) prisutni u duljim pjesmama. U stilskom smislu ova je poezija narativna, iznijansirane emocionalne stratigrafije i diskretne figuracije, izvedbeno oblikovana na slikovno-refleksivnoj ravnoteži. Emocije su silovite, katarktičke, tmaste kao nanos guste poetske tempere, a od figura najprisutnije su ironija (Sjeckala, sitnila i mrvila grobnicu / u kojoj se najbolje živi od prodaje svijeća zadušnica) i hiperbola (Nebo se ovog proljeća raspuklo u grudima.). Njihov diskurzni učinak počesto stvara grotesku i jezovitost (npr. pjesma Tijela na štriku za veš). Slike su, u kontaktu s emocijama, figuracijom i visokim konotativnim nabojem
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=