234 LJUDI, POGLEDI, SUDBINE Ružica MILIČEVIĆ: Dozvolite da se predstavim, Synopsis, Zagreb – Sarajevo, 2020., 95 str. Poeziju Ružice Miličević poznam još iz vremena fejsbuka. Običaj je danas da novi neafirmirani autori objavljuju poeziju na toj već klasičnoj društvenoj mreži i time stječu svoje čitateljstvo. Premda je poezija na društvenim mrežama još razmjerno nov i neistražen fenomen naše književne sadašnjosti, u njoj vidim najpragmatičniju potrebu stjecanja prve recepcije prije dolaska pjesama na stol uredniku ili nakladniku. Naravno, u postčitateljskom i poslijeautorskom dobu, kakvo je današnje, poezija se pojavljuje u golemim količinama, a mi, čitatelji, manje ili više profesionalni, zbog nedostatka vremena pratimo je segmentirano. Ima tomu više godina otkako sam došao do Ružičine poezije na njezinu profilu. Pjesme na profilu bile su sjajne. Ispovjedna lirika natopljena iskustvom života u smislu koji odskače od klasične empiričnosti. Iskustvo života u njegovu silovitom trenutku i trajanju, ne prezanje pred doživljajima i osjećajima, ni pred čime što život donosi u golemim zamasima, trenuci kada tijelo reagira na pjesmu više od osjećaja ili uma. Takve su bile pjesme. Radovao sam se budućoj zbirci koja je došla u tren kada je trebala doći. Zbirka o kojoj je riječ prava je pjesnička knjiga. Solidan broj pjesama, uravnotežena kompozicija, poetska priča ispričana od početka do kraja knjige. Kad kažem pjesnička knjiga, mislim na pomno osmišljenu cjelinu. Solidan broj pjesama znači da pragmatično izbrojene pjesme ne prelaze zamišljenu granicu očekivanog, uobičajenog. Zgusnute emocije i doživljaji mogu uroditi knjigama s malenim brojem Tin LEMAC
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=