232 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Klara DULIĆ ŠEVČIĆ upućuje na središnju ličnost pripovijetke, a potom se naracija nastavlja. Važno je ne činiti pauzu, već bez prestanka i prekida nastavljati priču, poput komšinica koje se svakodnevno sastaju nastavljajući istu priču, onu od jučer ili prekjučer, nije važno, sve je to život i ne smije se prekidati. Vito, kome ja divanim, pa ti si zadrimala, ajd probudi se, kazala si da žuriš kući, da te tušta posla čeka, ajd, ajd, polagacko. – Dočekaj, stani malo, da te još štogod pitam, oćeš ić na užnu na sokak, ona Anka, koju sam opajdarom kadgod nazivala i mene zove. Drugačija je sad nikako, prominila se. Ne znam tribam li se odazvat, tribam li ić, je l za me staru tamo bit. Grišna sam, kamenom sam se na nju bacila. – Pušti, Perka, sad divan. Vidiš da žurim, ima vrimena, i sutra je dan. (Kopunović, 2022.: 37) Od početka do kraja sve priče okuplja zajednički dinamičan motiv – Ankina „užna“ (ručak). Anka Katanka svaj ne baš laskav naziv dobija kao vrlo mlada djevojka u slobodnom druženju s vojnicima (vojnik – katana), koje je njezinim susjedima ne samo zapalo za oko nego i dalo poticaj svakomu da se o tome izjasni na najgnusniji način. Naime, u svim pričama neki je lik pozvan na sutobnji ručak Anki Katanki. Svatko ima svoje razloge poći ili pak ne na objed, razlažući pritom osobnu priču i to kako je priča povezana s Ankom. Ovaj motiv kulminira u posljednoj priči, kada se konačno gotovo svi likovi okupljaju oko stola – u Istarskoj ulici. Je li Ankin završni, gorak i strašan govor doista označio fajrunt jednoga vremena i njegovih priča ili je duh Bajnata ostao živim kroz neke druge likove i priče? Na kraju se pripovjedač donekle ironično postavlja prema Ankinoj (ne)običnoj životnoj priči, dajući joj svojevrstan filmski sretan kraj. U susjedstvu, na Bajnatu, izmjenjuju se dani i poslovi, svakodnevni ili sezonski, uvijek istim redom, onako kako treba, kad im je vrijeme. Premda je riječ o fikcijskoj prozi, možemo ustvrditi kako je opis načina života Kopunovićevih likova vjerna preslika zbilje. Kopunović pričama opisuje mentalitet jednoga podneblja, najviše Hrvata-Bunjevaca. Imena i jezik jasno određuju stanovnike Istarske ulice: Anka, Pajo, Stipe, Đula, Jaga, Perka, Vita, Cilila, Matiša, Joško, Katica, Tereska, Vince, Gabriška i drugi. Imena su to svojstvena hrvatskome življu, ljudima rođenim u prvoj polovici XX. stoljeća u Subotici i okolici. Njihov je govor lokalna, bunjevačka ikavica, dakle novoštokavski ikavski govor – jedno od hrvatskih narječja. Zvonak i vrlo melodičan govor ispunja cijelu Istarsku ulicu i subotičko naselje Bajnat. Prepoznaju se ljudi međusobno i po tome govoru, osjećajući kako ih on povezuje s rodbinom i susjedima, okuplja ih u vlastitome malom svijetu. Bez obzira na neprijateljstva i svakodnevne nevolje i nesuglasice, Bajnat, Istarska ulica je ipak njihovo zajedničko mjesto
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=