228 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Šura DUMANIĆ Put kojim se rijetko ide Premda pripada samo svijetu lirskoga subjekta, ova je poezija na začudan način otvorena, gotovo didaktički, svakoj duši prijemčivoj za zov novoga putovanja i promišljanja. Koji god korak u tome napravimo, autorica za nj ima riječ: Kada dan utihne, uvlačimo se U oazu duše. U urezima sudbine labirintom Putujemo i svatko svoju prtljagu Vuče. Jedni kao teret, a drugi Kao prosvjetljenje. Ipak, na tom zagonetnom putu, pjesnikinja nas ne ostavlja same, bez putokaza. Meandriranjem kroz njezinu zbirku otkrit ćemo mnoge jasne tokove i upute, pjesma nas poput čarobnice vodi za ruku i put čini čudnovatim plodom otkrivanja, kome svatko dodaje vlastitu znatiželju, razlog i žar. Premda vođen za ruku kroz maticu ove rijeke, put je međutim zagonetan, kako je najavljeno u pjesmi „Svjetla“: Sva su svjetla tvoja. Ono što se dadne ne traži se natrag. Ima jedna rijeka u kojoj sve nestaje, samo izabranom sjaj vatre u očima ostaje. Poezija Jasminke Domaš drugačija je, vodi u mistično, skriveno i neizvjesno putovanje prema promjeni i rastu, duhovnom ispunjenju i sveobuhvatnosti svijeta i subjekta. Ove nas pjesme, najzad, vode k istinskom rodnom tlu poezije – vjeri/duši, mistici, ljubavi – prepoznavanju slike iz kozmičkoga zrcala, kao putu spoznaje i duhovnoga uzvisivanja. Stoga je riječ o univerzalnoj poeziji, pripada svima otvorenima za svijet ispred i iza zrcala. Oni koji vole Mevlanu/Rumija, i poeziju nastalu na mističnim, filozofijskim duhovnim zasadama čovječanstva, posebno mistika, sufija i židovskih duhovnjaka, lako će u poeziji Jasminke Domaš prepoznati hrvatsku Mevlanu, ženu sufi (sufiju) – njezin put kojim se rjeđe ide, a koji ona opisuje ovako:
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=