222 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Jelena LUŽINA radova IZGLEDI POVIJESNOG MIŠLJENJA (Tvrđa, 2006.), koji je uredio Žarko Paić“ (str. 193-204). Sada, u ovoj knjizi, naslovna mu je sintagma znakovito preformatirana u Defektologika ili, Strah koji se skriva pred samim sobom, te joj je pridodan znakovit podnaslov Uz kontrapunkt Sutlić – Marx. Koliko razabirem iz teksta (ali i iz svoje skromne filozofske „ne-kompetencije“!) – naime, iz Lučićeva teksta koji je ispisan furiozno, Krleža bi rekao enervantno i, barem naoko, prilično „ostrašćeno“ (u usporedbi s „uobičajenim“ iliti standardno „racionalnim“ odnosno „studenim“ filozofskim disputima najšireg spektra) – autor je, ne samo u ovom (?) slučaju, krenuo igrati va banque. Borbeno i polemički. S puno argumenata „suprotivu“... Naime, usuđujem se zaključiti kako središnji esej Lučićeve knjige ne samo što figurira, nego i funkcionira kao njezino tematsko središte (tematska os). A funkcionira zato jer se tu – baš na tom središnjemu mjestu, u tome tekstu i, dakako, u kontekstu učenja njegova mitskog Učitelja – raspravlja o nekima od krucijalnih, prilično opasnih, ustvari dominatnih temata našega nejunačkog doba. Pozivajući se na svoje filozofske prethodnike, Lučić ove temate opetovano imenuje/definira kao rescendenciju, strah i dosadu. Posljednja dva, strah i dosada, opća su mjesta, samorazumljiva (i zastrašujuća) „po sebi“, kako vole reći filozofi, te im ne treba dopunskog tumačenja. Ali je zato onaj prvi temat, takozvana rescendencija, svojevrsni novum koji valja objasniti. Pozivajući se na Sutlića, Lučić ga u tom eseju tumači/objašnjava/definira kao „nihilističku realizaciju filozofije“,„ukidanje filozofije“, „tehnologiku“... Taj je njegov opsežan esej dugoga naslova, naime, organiziran i tematiziran/razvijen upravo kroz tri razmjerno ekstenzivne cjeline – međunaslovi su im: rescendencija, strah, dosada – i nesumnjivo je „nihilistički bez ostatka“. Ako je uistinu tako, ako smo (kao civilizacija i kao misleća bića) uistinu stigli do ruba i utopili se u nihilizmu bez dna, što nam je činiti? Što sad? U kakvom smo to svijetu zatočeni? Kako ćemo? I kamo, uopće? Što se, zaboga, dogodilo s onim arhajskim („klasičnim“) i (tradicionalno) „utješnim“ filozofemima o carstvu nužnosti i carstvu slobode? „Iz tako izborene perspektive na ovom je mjestu moguće hipotetski nabaciti da carstvom nužnosti vlada – strah, a carstvom slobode – dosada“ – veli Lučić. Odmah potom zaključuje: „...od ovog nabačaja nadalje istražuju se pojam straha i pojam dosade, anticipiraju se i pokušavaju potvrditi hipotetski iskazi o epohalnim događajima vremena, odnosno života, usukanog do puke rescendencije, do onoga što se već neko vrijeme, uglavnom bez refleksije, naziva i imenom europskog nihilizma koji je postao univerzalnim događajem“. * Upozoravam na peti esej Lučićeve knjige, još jedan„sutlićevski“ akribičan, te opet naslovljen intrigantom sintagmom Dosada kao taedium vitae. Naslov je potom „dopunski“ markiran evokacijom triju znakovitih prezimena: Sutlić – Marx – Moravia,
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=